ja to neću tako!

Znate, došla sam u fazu kada više nemam strpljenja, razumijevanja niti volje objašnjavati onima koji nemaju vlastitu djecu, da zapravo nemaju pojma o tome kroz što prolazi jedan roditelj i da bi nekada bilo bolje pregristi jezik, nego se bahato razbacivati frazom “ja tako neću nikada”, jer vjeruj mi – HOĆEŠ. Nikada nisam mislila da ću koristiti termin “oni” niti “mi”, jer do nedavno sam imala razumijevanja da jednostavno ne znaju dok sami ne postanu roditelji i prihvaćala sam da su vrlo često uvjereni kako znaju. Prihvaćala sam taj stav sve do trenutka dok nisam pročitala tekst osobe koja nema svoju djecu, tekst kojim je na dugo i široko kritizirala mame i njihov djecu.
Ljeto s djecom, tema je o kojoj smo nebrojeno puta pisale. Tema oko koje se lome koplja. Tema koja diže više bure nego Kolindino pjevanje u Kninu. To je tema oko koje se mame nakostriješe i upiru prstima međusobno. One koje kažu da im je teško i one koje kažu da im je divno. Međutim, tu toleriram prostor za raspravu i neslaganje, jer život je takav, različiti smo i nekima je lakše, drugima nije. Ali, obje smo mame i ZNAMO o čemu pričamo.

Ali, kada naletim na bezobrazno komentiranje roditeljske uloge od strane nekog tko nema djecu, zaista mi se diže kosa na glavi. Evo što imam reći na tu temu… Ne znate. Nemate pojma što znači imati dijete. Ne, ne znate niti ako ste čuvali bratovo dijete, niti od susjeda, niti ako ste dadiljali. Ne, ne znate niti ako imate psa, mačku ili zamorca. Jednostavno, dok ne dobiješ bebu u svoje ruke – nemaš pojma. Možeš imati mišljenje i zamišljati kako će to izgledati, kako ćeš odgajati svoje dijete i što nećeš dozvoliti, ali svejedno NEMAŠ POJMA. Na roditeljstvo se ne možeš pripremiti. Ono se dogodi i snalaziš se iz dana u dan. Nekada si fenomenalan, nekada si očajan.

Čitajući taj tekst, posebno mi je u oko upala rečenica koja je otprilike ovako išla – “ljudi se na godišnjem odmoru dolaze ODMORITI, a ne trpiti tuđu djecu”. E pa draga moja damice, nakon takve izjave želim ti da jednog dana budeš ti ta na plaži koja pokušavaš umiriti vrištajućeg todlera dok te napirlitana kokoš s ležaljke gleda ispod oka jer joj smetaš dok uživa na GO. A to će ti se neminovno dogoditi, jer eto – djeca su takva, nepredvidiva, a ljudi su živčani i bezosjećajni.

Znate što se krije iza mame koja pet puta doziva svoje dijete na plaži, umjesto da odmah ustane i trči po njega, kako ne bi drugima njeni povici smetali? Niz godina bez prospavane noći u komadu. Nakuhavanje obroka i obroka za čitavu obitelj, pakiranje za plažu u trajanju od minimalno sat vremena. Nekoliko usputnih tantruma koje je mama uspješno riješila nježnim zagrljajem iako u njoj kuha bijes i umor i iscrpljenost. I toj mami nekada treba GO. Treba joj plaža na kojoj je sve osim zvukova valova – mute. Ako vam toliko smeta ta mama i njeno uplakano dijete, pa zaboga, spakirajte se i pronađite intimnu uvalu, navucite gaće u guzice, skinite grudnjak i sunčajte se u tišini. Vrlo je jednostavno. To bih učinila i ja sama, da mogu nositi dvoje djece i svu aparaturu kao tovar na leđima do te intimne uvale. I meni fali plaža na kojoj ću izbjeći nauljene sisate damice s velikim šeširom koje frču nosom jer se moja dva dječaka prskaju u plićaku, dok se one gnijezde za sunčanje. I smetaju me pijani turisti koji u svom pijanstvu misle da je sasvim ok pišati s molića u more. Jednako je neugodno i nekulturno kao i ostaviti govance malog djeteta koje se eto, ukakilo na plaži. Jedina razlika je u tome što malo dijete takvo nešto ne kontrolira, dok bi ona gorila na moliću trebala znati kontrolirati osnovne tjelesne potrebe.

Nekada imam dojam da su roditelji posebno ugrožena vrsta. Imaju svoje potomke koji se glasaju, umjesto da sjede pored svojih vlasnika i umiljato šute i gledaju. To su djeca, ne kućni ljubimci. Znači li to da ne smijemo otići na ručak u restoran? Znači li to da ne smijemo doći na bazen od hotela? Znači li to da nismo dobrodošli na plažu gdje se ostalo pučanstvo kupa? Najbolje da pored plaže za pse, postavite plaže za djecu. Jer, čini mi se da i psi imaju veća prava nego roditelji s malom djecom.

Sjetilo me to sada na dogodovštinu od prije par godina, dok sam bila malo strašljivija pa nisam znala kako odreagirati na bezobrazluk vlasnice restorana u Primoštenu koja je supruga, mene i našu 9 mjeseci staru bebu zamolila da odemo jer smetamo drugim gostima. Ne samo to, predložila je da nam hranu upakira u vrećicu i donese na parking. Bezobrazluk i krajnji neodgoj. Tada sam bila toliko šokirana, uplakana i osuđena da nisam znala kako odreagirati.

Ne govorim ovdje o tome da se treba tolerirati urlanje na plaži i maltretiranje ostalih ljudi, jer da, razumijem da su se ljudi došli relaksirati na plaži. Međutim, nekada se ipak treba zapitati kako je toj mami koja stoji iza vrištajućeg djeteta? Koja je njezina pozadinska priča? Kako se ona osjeća. Jer, čisto sumnjam da joj je divno. Ali, poneki pogled empatije uvelike bi joj olakšao.

U konačnici, o čemu ja ovdje pišem? Živimo u zemlji beskonačnog neodgoja i nekulture gdje svatko ima što za reći, ali pritom ne poštujući nikoga drugog. Sloboda govora koja dovodi do potpunog kaosa, sloboda govora koja će neminovno dovesti do situacije kada ćemo pljunuti jedni drugima u lice samo zato jer nismo istomišljenici.

A ti draga damice, koja se želiš odmoriti na GO, drugi put pregrizi jezik i utrpaj u uši slušalice, pusti si Brutalero i uživaj. Na godišnjem si. A ovog ćeš se sjetiti kada se zamijene uloge.


SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.