za šaku uspomena

Ljeto odiše posebnim mirisom. Lavanda i sol. Slobodne, vedre zvjezdane noći, zvukovi zrikavaca. Oduvijek sam voljela ljetovati na moru. Dijete sa asfalta, željno promjene, radosno iščekujući novu avanturu. Seka i ja bi danima pripremale svoje stvari. Smišljale što ćemo sve raditi. Stotinu puta isprobavale kupaće, haljinice i nove japanke.

Krenuli bi malim Fiatom rano u zoru. Majka bi nas budila i snene potrpala na stražnja sjedala i ručnike za plažu koji su služili kao jastuci. Hrane kao za vojni garnizon, jedno pet “Feniks” križaljki za starog, ne previše odjeće i obavezno desetak kapa i šešira koje smo na plaži međusobno razmijenjivali. Do Plitvica je mir. Kroz Velebit kreće šou. Mama nabraja starome prodike o pretjecanju kamiona. Kako je vruće. Otvori prozor…. Ne, malo ga zatvori. Daj uspori. Sad mi je propuh, razletit će mi se glava. “Deca jeste dobro?” Malo joj se vrti. Da ne pišem opservacije o prirodnim ljepotama krajolika. Njoj smetaju stijene, a njemu je baš prekrasno. Ta rasprava se protezala od Korenice do Obrovca. A u Obrovcu je vidjela Zrmanju dolje u kanjonu pa joj je opet pozlilo od visine. Stajemo na kavu. Tankamo benzin. Još malo pa smo na odredištu. Raspremamo stvari i idemo na plažu. Poslije jedemo paštetu jer joj se taj dan nije dalo kuhati. Ostalih šest dana, svaki je dan u podne išla s plaže da bi napravila ručak. Stari i ja bismo za to vrijeme rješavali križaljke na plaži. Navečer smo šetali rivom. Te mi slike još uvijek žive pred očima.

Vozili su nas na more kada su god mogli. Nisu mnogo zarađivali. Ali su dali sve sebe da nekoliko ljeta na tjedan dana ostavimo gradsku sparinu i osjetimo sol na koži i kamenčiće žala. Nekada im se nije niti dalo trpiti gužvu, spremanje, vrućine, putovanja…ali sada imamo uspomene koje nosimo u sebi cijeli život.

Svojim su primjerom učili nas dvije kako život nije samo jednosmjerna relacija kuća – posao. Život je tvoja obitelj koju stvoriš s ljubavlju. Iskustva koja te obogaćuju. Sjećanja što kao komadići žara griju srce i donesu osmijeh na lice kada god ih izvadiš iz djetinjstva.

Danas kada imam svoju obitelj svako ljeto s klincima idemo na more. Ovo smo se ljeto suprug i ja odlučili na malu avanturu po makarskoj rivijeri. U velikom novom autu, s nekim novim gadgetima i stvarima kojih prije trideset godina nije bilo ni u primisli. Ali ista ona radost i uzbuđenje da na tren pobjegneš u promjenu. Da zaroniš u plavetnilo i osjetiš valove na obali. Maestral kako hladi kožu vrelu od srpanjske žege. Da doživiš neka nova jutra neznana gradskoj rutini. Odsjeli smo u Pločama. Svako smo jutro išli na drugo mjesto. U osam smo dana obišli osam različitih plaža. Drvenik, Tučepi, Podgora, Igrane, Brist, Baška voda, Podace i Gradac. Ništa fensišmensi. Potpuno nomadski, jednostavno, neopterećeno. Nismo ništa očekivali. Stvorili smo uspomene koje kao nisku bisera ponosno nosimo u našim srcima. Umorni, sretni jer smo zajedno, posoljeni i isfrigani od sunca i mora.

Kako su klinci sada veći, skužili su da turisti pričaju stranim jezicima. Odjednom čujem preko pola plaže “mamaaaa ona tamo priča drugačije od naaaaaas….” upirući prstom u skupinu Čeha. A Česi su pak dobili poduku kako u plićaku vješto istaknuti mišiće, uvući stomak i ispaliti oko pedesetak fotki s mobitela da bi izabrao jednu za okačiti na instagram. Otkrili su ribice, školjke, ježeve i rakove…sve ono što veseli malu djecu i zaokuplja im maštu. Sto pitanja “kako – zašto – gdje”.

Tražili smo pržene ribice, dobru pivu i burgere, sladoled navečer na rivi dok smo ispraćali zadnji trajekt na putu za Pelješac. Ima nešto umirujuće gledati more noću kad sve utihne, talasanje crnine i plimu na njezinom vrhuncu. Tata im je jedne večeri ispričao da kada krenu valovi, brodice u luci međusobno pričaju priče. Kada valovi stanu i more se u ponoć umiri, pozdrave se i zaspu. Mjesec im baci svojoj sjajni odraz i čuva ih kroz noć. Pričali smo im o crvenim svjetionicima na hridima, tankerima u daljini, plimi i oseki. Neretvi koja se zelena iz srca Bosne spušta prema jugu da bi se kroz rogoz i mandarine nečujno na ušću stopila u morsko plavetnilo. O galebovima i morskim nemanima, zrikavcima i starim maslinama. Pričali smo o svijetu koji im je dosada bio nepoznat i stran, potpuno drugačiji od njihove svakodnevnice. Oni su šutili razrogačenih očiju upijajući naše razgovore.

Iduće godine čeka nas neka nova avantura. Tko zna kamo će nas odvesti. Ako iz svakog ljeta ponesu samo šaku uspomena, imati će ih za cijelu vreću. Da je kada odrastu ponekad otvore, a one ih kao krijesnice osvijetle i vrate na trenutak opet u naše ruke.

Foto: Pexels

Katarina Perutina
KATARINA Mama troje malih avanturista, supruga kineziologa i trenera. Oni su njezin glavni pokretač i snaga. Velika zaljubljenica u fitness i sport. Djecu uči i odgaja da budu zdrava, sretna i samostalna. Vjeruje u pozitivan način razmišljanja i svako se jutro budi zahvalna za sve ono što ima…i što će tek doći.