supermame koje čine promjene: Marija Tambolaš

Vjerujem da ste nedavno iz medija čuli vijest o nevjerojatnom uspjehu hrvatskih liječnika koji su uspješno razdvojili sijamske blizanke. Ta mi je priča, iako sa sretnim završetkom, izmamila suze; nisam mogla prestati razmišljati o tim bebama te mi se u glavi vrtjelo sto pitanja koje bih najradije postavila njihovoj mami… Danas vam donosim priču supermame Marije Tambolaš.

Jako sam mlada postala mama, već sa 19 godina”, počinje svoju priču 25-godišnja Marija iz okolice Virovitice: “Ipak, naravno, nije mi žao. Lijep je osjećaj kad te tako malo biće neizmjerno voli. S jedne je strane teško, ali s druge prekrasno. Kažu da je porod jedini spoj naslijepo gdje si siguran da ćeš voljeti – i zaista je tako! Majka sam četvero prekrasne djece: šestogodišnje Maje, koja sama sebe naziva Pčelicom Majom, četverogodišnjeg sina Ivana, koji se od milja predstavlja Pametnim dečkom, i šestomjesečnih blizanki Valentine i Kristine, koje braco i seka od milja zovu Tina i Kika. Oni su svima dali nadimke! Vrijeme ide, najesen će naša Pčelica u predškolu…

Marija otkriva da ona i suprug dolaze iz većih obitelji, tako da su i sami oduvijek mislili kako bi bilo lijepo imati veliku obitelj, pogotovo zato što bi imali potrebnu pomoć: “Maja i Ivan ne idu u vrtić pa za čuvanje uskaču bake, djedovi, tete, ujo…sve je lakše uz podršku obitelji!

Razveselila ih je zato i njena treća trudnoća, koja je ispočetka tekla uredno… Međutim, nakon tri mjeseca je uslijedio dvostruki šok: “Kad mi je ginekolog rekao da nosim blizance, nisam mogla vjerovati! Moja baka sa majčine strane je rodila blizanke pa sam znala da je moguće da se i meni dogodi blizanačka trudnoća, ali nikad zapravo nisam vjerovala da će se to doista dogoditi. U deset sekundi su mi se izmiješali osjećaji straha, sreće i veselja: kako ću ja sa blizancima, pa to je četvero djece, velika odgovornost, kako ću se ja brinuti za njih…stotinu misli mi je prolazilo kroz glavu, a onda je uslijedio još veći šok…

Liječnik joj je obznanio da nosi sijamske blizance. Spojene trbuščićima.

Što?! Ne razumijem! Kako je to moguće? Hoće li se moći razdvojiti? Kakav će život imati ako se ne budu mogli razdvojiti? Sve mi je to prošlo kroz glavu u jednoj sekundi… Uvijek mislimo da se takve situacije ne događaju nama, ali život je takav. Tim je pregledom započelo razdoblje neizvjesnosti, suza i nevjerice, no ni u jednom mi trenutku nije palo na pamet, usprkos savjetima koje sam dobivala, prekinuti trudnoću. Ne može – to su moja djeca!

Marija ne može pronaći dovoljne riječi zahvale svim liječnicima koji su joj vodili trudnoću i bili dostupni za sva njena pitanja i nedoumice.

Vrijeme do poroda prolazilo je kao vječnost, pogotovo zato što sam cijelu trudnoću morala čuvati. Nije bilo lako. Bilo mi je zabranjeno podići teret teži od 1 kg, a uza sve to, imala sam nezgodu oko 20. tjedna trudnoće, kad sam pala na trbuh i završila u bolnici…”, prisjeća se Marija.

Cijela je trudnoća protekla u iščekivanju i neizvjesnosti, ali svaki nam je ultrazvuk davao nadu. Strepili smo oko toga imaju li uopće sve organe i koji su im zajednički. Otkrilo se da su im zajednička jetra i crijeva, ali ništa se točno nije moglo znati dok se curice ne rode. Kad smo saznali da bebe imaju svaka svoje srce, bili smo presretni jer je to značilo mogućnost operacije.

Njihovu “dijagnozu” znao je samo uži krug obitelji. Nisu se, objašnjava Marija, mogli nositi ni s pitanjima bez odgovora koja su sami imali, tako da se nisu htjeli zamarati dodatnim objašnjenjima ljudima van obitelji.

Djeca su mi davala snagu i mislim da sam zbog njih “sačuvala” razum; kad te zagrle dječje ruke i poklone ti osmijeh koji topi i sante leda…oni su mi bili zaista bili spas u svemu ovome!

Suprug mi je bio oslonac, rame za plakanje i taj koji je tješio i suze brisao kada je bilo najteže. Podrška u svemu. Djeca su mi davala snagu i mislim da sam zbog njih “sačuvala” razum; kad te zagrle dječje ruke i poklone ti osmijeh koji topi i sante leda…oni su mi bili zaista bili spas u svemu ovome! Naravno, i roditelji su mi pružili veliku podršku.

Dana 16.1.2019., u 33. tjednu trudnoće, Marija je rodila: “Došle su na svijet moje prekrasne djevojčice! Porodili su me u bolnici Sv. Duh, a curice su hitno prebačene u KBC Rebro. Teško mi je bilo tih prvih nekoliko dana bez njih. Suprug me posjećivao svaki dan i pokazivao mi njihove slike, no to mi nije bilo dovoljno… Nisam ih mogla dotaknuti, nisam čula njihov plač… Sve me boljelo, rodila sam carskim rezom u kojem sam bila rezana od pupka nadolje, no kad bi me netko pitao boli li me, odgovorila sam da me samo malo boli jer mi je tako bilo lakše… Pet dana od poroda puštena sam kući, uz upute za strogim mirovanjem, ležanjem i minimalnim kretanjem. A ne! Ja moram ići svojim curama! Moram ih vidjeti i barem malo dotaknuti, moram im reći da je mama tu za njih i da ćemo se boriti skupa, kao tim i kao obitelj!

Marija se prisjeća kako je njihov prvi susret protekao uz brojne suze: radosnice jer je bila sretna što ih napokon vidi, ali i žalosnice od straha kako će se one tako malene izboriti za život.

Mama je tu, ne dam vas nikome, sve će biti dobro – govorila sam i njima i sebi.

Dani su prolazili, nekad im se činilo da idu više natrag nego naprijed, ali nisu se dali, već su išli korak po korak: “Izmorila su nas česta putovanja i psihički i fizički. Nekad mi se činilo da ni nismo doma. U neko doba noći dolazili smo doma spavati, a ujutro smo već išli natrag svojim curama. Pomoglo nam je puno vjere, nade i molitve. Tješiš se, moliš, vjeruješ… Nismo bili ni gladni ni žedni. Zapravo, nismo ni znali jesmo li jer smo stalno bili u brizi za njih. Teško je, ali išla bih i pješice na kraj svijeta za svoju djecu.

Ova hrabra mama ističe kako joj je žao starije djece jer zna da su ona i suprug i njima potrebni, a često nisu doma: “Srećom, razumni su i shvaćaju da su seke bebe i da nas trebaju. Čak mi znaju reći: ‘Mama, budi sa sekama koliko god treba, one su male bebe koje trebaju mamu, nemoj da plaču bez tebe, idi k njma, mi smo veliki i znamo sve i sami.’ Kad čujem takve riječi, stegne me oko srca i knedla mi zapne u grlu, plače mi se, ali ne smijem pred njima jer moraju znati da su roditelji jaki… I onda shvatim kako nam je dragi Bog dao pametnu, hrabru i snažnu djecu… Idemo dalje, glavu gore i nema plakanja! Bori se! Ako dobiješ šamar od života, okreni drugu stranu, ne poginji glavu i sve će biti dobro!

Liječnici su čekali da bebe malo ojačaju i narastu kako bi operacija koju su pomno planirali bila što uspješnija. Međutim, zbog iznenadnih komplikacija zbog kojih su bebe dovedene u životnu opasnost, morali su taj pothvat obaviti prije no što su planirali. Operacija je trajala 15 dugih sati, a taj dan Marija pamti kao jedan od najstresnijih. Srećom, liječnički tim ispisao je povijest i uspješno izveo operaciju, nakon koje su djevojčice samo napredovale.

Danas svaka ima oko 5 kg i 57 cm. Idemo dan po dan i nadamo se da će djevojčice uskoro moći kući. Nadam se da će se nastaviti boriti kao i dosad”, puna zahvalnosti i vjere govori Marija, još jednom ističući zahvalnost svim liječnicima, koji su suprugu i njoj u ovih šest mjeseci, kako kaže, postali kao obitelj.

Marija je, usprkos svim crnim prognozama, od prvog dana vjerovala u svoju djecu, a isto poručuje i ostalim ženama koje se nađu u sličnim situacijama: “Držite se, ne dajte se i slušajte sebe, a ne druge! Vjerujte u sebe i borite se jer se zaista isplati borba za svaki njihov osmijeh i pogled nevinosti!”

Ova supermama priznaje da je nakon svega što je prošla postala snažnija i jača. Neka vas njena priča potakne na pronalazak ljepote i snage u svakodnevnim obiteljskim trenucima!

 

Fotografije: Pexels; privatna arhiva

 

ROMANA Vodeći se dobrom starom „manje grintanja, više rintanja!“, pokušava pretočiti svoju strast za kreativnošću u ideje koje pozitivno dotiču ljude. Volonterka koju je upravo volontiranje oblikovalo u osobu kakva je danas – najspokojnija u prirodi, ne voli filtere, namještene kadrove ni umjetne emocije.