mama na poslu, tata na porodiljnom

Kad smo saznali termin i kad je prošlo dovoljno vremena da ljudima počnemo govoriti da sam trudna, pao je dogovor s mužem da ćemo podijeliti porodiljni, kako bi svatko od nas mogao pola godine biti s djetetom. Taj je dogovor postignut bez problema i previše filozofiranja. No, ono što mi nitko nije rekao je da tih 6 mjeseci proleti brže nego onih standardnih 6 mjeseci bez bebe.

Prvi tjedan mog povratka na posao protekao je u suzama. U ponedjeljak sam u autu bukvalno plakala od doma do ureda. To nije bila jedna blistava suzica na obrazu, to je bilo ridanje. Sada to mogu reći: plakala sam iz neznanja. Prvenstveno iz straha jer sam se bojala da će David plakati za mamom; plakala sam jer sam razmišljala o tome kako ćemo nas dvoje podnijeti da se ne vidimo 9-10 sati dnevno i što će nam uopće od dana ostati; plakala sam jer sam mislila da će mu nagla promjena naštetiti, od velikog razmaka između dojenja pa nadalje. Osim Davida, i moje su cice zahtijevale jedan vid prilagodbe pa sam tako recimo kolege „zabavljala“ izdajajući se za vrijeme pauze. Jurila bi doma nakon posla (nekad i taxijem) i nikakve kave nisu dolazile u obzir jer „on je cijeli dan bez mene, a to je čisti užas i strahota“.

Međutim kako su dani odmicali, a muž mi javljao da je svaki dan baš sve ok, da on najnormalnije spava, jede i igra se, shvatila sam da sam plakala… zbog sebe. Kad bih došla kući, David mi se razveselio, ali kao da nije primijetio koliko me dugo nije bilo. Guess what? Naravno da nije primijetio. Bio je s tatom i bilo mu je super. Ja sam postala „nadopuna“. Razne su mi se emocije javljale. Od sreće što tako dobro funkcioniraju i što ga tata može umiriti/uspavati/nahraniti, ljubomore jer ću propustiti bitne stvari u njegovom malom životu, do tuge što on i ja sada više nemamo toliko zajedničkog vremena.

Uz pokoje podrugljivo „aha, vi ste moderni“  dobacivanje i to uglavnom od ljudi koji nemaju djecu, ne mogu reći da smo se susreli s puno negativnih komentara. Međutim, rekla bih da je to uvelike do našeg stava. Kad me netko pita: „Jel’ ti muž pomaže oko djeteta?“, vjerujem da moje lice poprimi neku drugu boju pa se ljudi instantno povuku. Moj je odgovor uvijek isti: „Ne pomaže mi, on radi sve isto što i ja, znate on mu je tata“.

Problem zvan „Tata na porodiljnom“ je, prije svega, neinformiranost da očevi uopće imaju pravo na roditeljski dopust (iznenadili biste se koje se sve institucije čude tome), a drugi, izraženiji, jedna određena stigma očeva koji to pravo odluče koristiti.

Naravno da između svih ovih (novih) uloga, važnu igraju i financije i da se plaća ipak razlikuje od iznosa koji se dobiva za roditeljski dopust, ali danas postoje i firme koje primjerice isplaćuju 1000 kuna dodatka na taj iznos, kao ohrabrenje tatama.

Iz našeg iskustva mogu reći da nam je obitelj postala povezanija, kompaktnija, a bome i maštovitija. Oboje stignemo obaviti više stvari i ostale su nam neke stvari koje su nas veselile i prije djeteta (njemu treninzi, meni ženski tretmani i slično). Jako je bitna otvorenost i da si kažemo što želimo jedno od drugog.

Muž mi je priznao da je u jednom trenutku osjetio kao da gubi svoj identitet. Baš kao što sam i ja njemu priznala isto, ali smo istovremeno rekli i da nam je vrijeme provedeno s Davidom najdragocjenije koje smo mogli i htjeli imati. Meni najvažnija informacija kad dođem kući je je li mali jeo i koliko se smijao. Ponosna sam na muža kako sve hendla, a on je istodobno osnažen i puno bolje razumije emocionalne procese koji se događaju u periodu kada si kao roditelj cijeli dan sam i samo s djetetom.

Pričala sam o tome i sa svojim curama i zaključak je ovaj: sve je više tata koji su doma s djecom, ali dokle god se mi tome čudimo i divimo znači da je takvih još uvijek premalo. Biti doma s djetetom je posebno, INTENZIVNO, teško i istovremeno predivno. Tko god ima tu mogućnost, neka je ne propusti.

Andrea Husain Orlić
ANDREA Diplomirana novinarka, zadnjih 5 godina u PR-u, prije toga reporterka i voditeljica na radiju. Uglavnom se u životu drži one “ako ne znaš reći ništa lijepo, radije ne reci ništa”, ali ponekad ode i na onu drugu stranu. Suzni kanali joj se pune zbog dobrih filmova i životinja, a srce druženjima i putovanjima. Sve što radi u životu obilježeno je nekim zapisom, a trenutno joj je najveća inspiracija sin David.