biti prisutan

Priznajem da sam nekoliko puta promislila hoću li uopće pisati o ovoj temi, te čak i sada kada pišem s određenim odmakom od posla biram riječi, ne zbog manjka svoje stručnosti, nego zbog toga koliko me emocionalno ova tema pogađa. Bez obzira na sve to, želim osvijestiti najprije sebi, a onda i ostalim roditeljima koji će ovo čitati važnost i nenadomjestivost roditeljskog odgoja.

Otkad sam se vratila na posao, a tome ima već dobrih osam mjeseci, kao da sam istinski shvatila koliko je važno da majka i otac budu doista prisutni u životu djeteta, i to baš u ranom djetinjstvu. Ovo ne pišem vođena osjećajima prema svome djetetu, nego onime što sam iskusila baš u posljednjih osam mjeseci promatrajući mnoge situacije na poslu kroz svoje “majčinske naočale”. Radim u svojoj struci s djecom i nikad se nisam smatrala stručnjakom za odgoj, a pogotovo ne otkad sam postala mama, jer su se otada sve moje teorije o odgoju srušile kao kule od karata. No neki obrasci ponašanja kod djece, i to sve učestaliji, ne mogu se previdjeti i potrebno je u ovom užurbanom svijetu opet iznova naglašavati važnost i presudnost roditeljske uloge.

Kada radite s djecom i mladima, pogled na posao, ili u tom slučaju bolje rečeno poziv, drastično se mijenja nakon što postanete majka. Ne u dimenziji stručnosti, nego u načinu na koji pristupate toj djeci. Vjerujem da se svatko može sjetiti neke učiteljice ili profesorice za koju se govorilo da je postala “blaža” nakon što je rodila. Tako je i kod mene. U kontaktu sa svojim učenicima postala sam brižnija, osjetljivija na njihove životne situacije, opreznija u komunikaciji s njima zbog želje da ih ne povrijedim, ali i oštrija u komentarima prema njihovim roditeljima (što ne mislim da je nužno ispravno). I tu dolazim do onoga što me izjeda zadnjih osam mjeseci.

Djeca su oduvijek bila neposlušna i testirala su granice učitelja, a kod kuće roditelja, baka i djedova… No u današnje je vrijeme sve više djece koja su neugodno nepristojna i bez trunke poštovanja prema odraslima. Problematične djece u sve ranijoj dobi. Djece koja očajnički svojim postupcima i riječima signaliziraju odraslima da su njihovi spremnici ljubavi već godinama prazni. Prije sam vidjela samo neposlušno dijete koje me provocira, a danas vidim dijete željno ljubavi i pažnje. Pitam se tko se i koliko često igrao s njim kad je bio mali, jesu li ga roditelji nosili kad je bio beba, koliko su se roditelji s njim mazili…. Često ta moja pitanja u glavi završe tako da na rubu suza grlim svog bubača i govorim mu da ga volim. Očito da ono što iskusim na poslu, doživljavam prilično osobno otkad sam postala mama.

Roditelji možda toga nisu svjesni, no učitelji i pedagoški djelatnici u školi, ali već i odgojitelji u vrtiću, preko djetetovog ponašanja vide kakvo je stanje obitelji u kojoj dijete živi. Dijete je, jednostavno rečeno, ogledalo svojih roditelja, bili oni toga svjesni ili ne. A sjeme koje je posijano u ranoj dobi, vidi se u školskoj. Tako je jednom prilikom kolegica čija je kći tada krenula u prvi razred osnovne škole, ustvrdila da je dijete dotad već formirano, a sve ostalo su finese koje učitelj može poboljšati. Tada sam s određenom rezervom prihvatila to što mi govori. Mislila sam, dijete se odgaja i dok ide u školu, i za vrijeme puberteta… No kasnije sam shvatila što je ta kolegica mislila – ako su roditelji prisutni u djetetovom životu od njegove najranije dobi, i kasnije će u ostalim fazama života biti prisutni. No ako otpočetka zanemaruju dijete, teško će se kasnije nešto promijeniti, bez obzira na djetetove potrebe i životne situacije. Ukratko, ako nema ljubavi i pažnje u ranom djetinjstvu, neće biti niti odgoja u školskoj dobi. Ako učiteljica opisuje ponašanje djeteta u školi s negativnim predznakom, a vi to nikako ne možete spojiti s ponašanjem djeteta kod kuće, onda roditelji, žao mi je, negdje ste pogriješili. Niste prisutni u životu svoga djeteta.

Neki roditelji djeci pružaju sve što im je potrebno. Osim onoga najvažnijega – svog vremena. Ništa materijalno ne može nadomjestiti roditeljsku prisutnost.

Naravno da roditelji imaju mnogo obveza, da su vrlo zaposleni, i pritom ne mislim na puki karijerizam, nego na zarađivanju za osnovne potrebe svoje obitelji. Naravno da roditelji trebaju odmor i opuštanje od posla i kućanskih obveza. Naravno da roditelji trebaju vrijeme za sebe, bez djece. No dijete od trinaest godina koje se krajnje nepristojno i neprimjereno ophodi sa starijom osobom, koje prebacuje krivnju na druge i nije u mogućnosti preuzeti odgovornost pokazuje da se njime nitko nije bavio niti kada je bio malo dijete od dvije godine, niti kada je krenuo u prvi razred, a neće niti kada padne razred ili se ne upiše u srednju školu.

Ne želim pisati o tome kako je “u naše vrijeme bilo drugačije i roditelji nisu učili s nama”. Niti o tome kako nam tehnologija kvari djecu i krade vrijeme. Niti o razvijanju radnih navika, o tome kako učiti, o poboljšanju akademskih sposobnosti. Sve će to prije ili kasnije doći na svoje ako roditelji dobro poznaju svoje dijete – karakter i osobnost, njegove jake i slabe strane. A to se jedino može svojom prisutnošću u djetetovom životu. I to od djetetove najranije dobi, jer se tada grade emocionalne veze koje će utjecati na cjelokupni djetetov život, na sve njegove dimenzije, od obiteljskog života, stvaranja i zadržavanja prijateljstava, do akademskog i poslovnog uspjeha te romantičnih veza.

Njegovano dijete nije ono dijete koje ima sve petice u školi i uzorno vladanje, nego ono koje primjereno komunicira s vršnjacima i odraslima, koje ima povjerenja najprije u roditelje, ali i ostale njemu bliske odrasle osobe, čiji mu roditelji daju samostalnost u pravoj mjeri, a da ga ne “uguše” svojom brigom i nadzorom. Roditelji njegovanog djeteta znaju što se događa u njegovom životu, poznaju ga i spremni su prihvatiti da njihovo dijete može pogriješiti. Ne brane ga kad se to dogodi, nego ga potiču da preuzme odgovornost za svoje postupke.

Zato na kraju potičem sebe i svakoga koji ovo čita da ne dopustimo da netko drugi jednoga dana “krpa” naše propuste. Jer ih na srcu djeteta nikada neće moći “zakrpati”. Svi imamo manjak vremena. Svi previše radimo i premalo se odmaramo. Svi smo opterećeni. No u ključnoj fazi života djeteta, u njihovoj najranijoj dobi, pružimo im sigurnost, pažnju, svoje vrijeme, koliko ga god malo imali, i konačno svoju ljubav koju oni, samim time što su djeca, zaslužuju. A kasnije ćemo samo nadograđivati te dobre i čvrste temelje koje smo postavili. Roditeljska prisutnost je nezamjenjiva. A djetetovo srce to jako dobro zna.

 

Očevi [i majke], ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom. Kol 3, 21

Fotografija: Unsplash

 

Magdalena Plese
MAGDALENA Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima. Po struci profesorica. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha.