preko trnja do zvijezda

Knjige su moja velika ljubav i čitam odmalena. Tu sam ljubav prenijela i svojoj djeci. Listali smo slikovnice, pričali priče, pitalice i zagonetke još otkada su bili bebe. Toliko sam im pjesmica pjevala da su “Jedna mala bubamara jako tužna bila” i “En ten tore” bili svojedobni hitovi naše ulice. Htjela sam da bruse svoje sive stanice, razvijaju sposobnost razmišljanja, maštu, šire vokabular. Želim im sagraditi dobre temelje za buduće obrazovanje, dajući im time mogućnost da budu što god požele.

Kada je moj Pavle imao nepune četiri godine zamolila sam logopedicu iz vrtića procjenu pravilnog izgovora. Primjetila sam da većinu glasova netočno izgovara. I dobro sam primjetila. Srećom, na vrijeme sam reagirala. Napravila je bilješke i pozvala me na razgovor. Desetak glasova netočno izgovara, loš grafomotorički razvoj, ne razumije i ne slijedi upute, ne drži dobro olovku, ne crta, ne zna… Zaključak je bio da treba mnogo rada, truda i upornosti da se kroz dvije godine eventualno postigne određen rezultat. Znaš da nešto nije kako treba, i da nešto ne štima. Ali taj osjećaj kad ti stručna osoba to sve tako servira ravan je direktnom udarcu u trbuh.

Moje je drugo ime upornost, i ja se nikada ne predajem. Smatram da sam sposobna postići sve što zacrtam uz maksimalnu predanost. U to sam vrijeme zbog rođenja trećeg djeteta bila na porodiljnom dopustu. Odlučila sam to maksimalno iskoristiti da mu pomognem. I tu je caka. Majka i dijete su najbitniji. Na našem smo putovanju nas dvoje bili lokomotiva koja vuče cijeli proces učenja. Sustav je samo potpora i orijentacijska karta koju smo iskoristili. Sada ću vam objasniti kako.

Od pedijatrice sam zatražila uputnice za procjene psihologa i logopeda u rehabilitacijskoj poliklinici Suvag u Zagrebu i odmah zakazala sve termine. Na procjeni su obje utvrdile da je dječak u okvirima razvoja za svoju dob te da osim govornog poremećaja (nepravilnog izgovora nekih glasova) nema drugih poteškoća. Stavljen je na listu čekanja za terapiju koja će krenuti tek za otprilike godinu dana. Ali ja nisam htjela gubiti vrijeme. Pitala sam što sve možemo dok čekamo. Treba li doma raditi s njim, i kako? Mišljenje logopedice je bilo da ne treba ništa osim igre, crtanja, slaganja kocaka i što manje gledanja televizije (u to doba su mu hit bili Psići u ophodnji, i većinom je samo to i gledao).

Godinu dana čekanja meni se činilo kao pet. Vrijeme teče nepovratno i nisam htjela da ga samo tako izgubi. U biti, sada kad na to gledam iz današnje perspektive, nisam htjela da zavisi o nikome. Ponajmanje o listama čekanja. Kupila sam još više bojica, blokova, crtančica. I tako smo krenuli. Ne “kad stignem”. Svaki dan. Željela sam još više ojačati djetetovo samopouzdanje, poboljšati držanje olovke i crtanje. Uključivala sam ga u obavljanje jednostavnih kućanskih poslova. Oblačenje i svlačenje odjeće, slaganje robe, čišćenje poda, vješanje rublja, vađenje opranog posuđa iz perilice. Ekrane sam svela na minimum, ako ne i posve isključila. Navečer prije spavanja, nakon pročitane priče, odgovarao je na pitanja koja se odnose na pročitano. U crtančicu je pisao crtice i razne oblike. Bio je to slab otisak olovke, loše držanje, neravno, bez zainteresiranosti, želje i volje.

Znate kad vol ore njivu, onako teško i sporo korača kroz zemlju vukući teret…ta slika smo nas dvoje. Ta težina koja se mora savladati da bi dobio plodno tlo u koje siješ sjeme i potom bogat urod. Trebalo nam je deset minuta mojih molbi, objašnjavanja i motivacije da krene makar auto nacrtati. On viče “neću, ne mogu, ne znam”, ja uporno iz dana u dan,”možeš, znaš to sve, samo trebaš izvući iz sebe”. Nisam ga rodila da ga promatram i čekam da možda jednog dana, eto možda bude bolje. Tamo netko će mu pomoći, on će bolje znati, ja sam samo mama, ma ne stignem još i to… Nije mi došao da ga ostavim samog sa sustavom i nadom u sazrijevanje. Došao je da me nauči strpljenju, podsjeti na upornost i izvuče iz mene svu moju ljubav za njega.

View this post on Instagram

#pavle 6god. Prije godinu i pol smo sjeli, zasukali rukave i krenuli. U što? Pokazati onima koji nisu vjerovali da će ovaj mali frajer ne samo pisati, čitati, slovkati, već biti najmlađi a najbolji u svim testovima za školu. Najesen kreće u prvi razred a rekli su nam da je to upitno. Piše i čita kao dijete od 7 godina a rekli su mu da ne zna držati olovku. Samostalno rješava sve zadatke a rekli su mu da uopće ne razumije upute. Mali je rasturio…. Defektologica je izašla iz kabineta i rekla da ne mora ništa pitati. "Vaše je dijete puno znanja"…. Moj je odgovor bio "Znam". Radim s njim svaki dan… Učim ga o svemu. Poanta je da je moć u vama samima – mamama. Nitko je poznaje vaše dijete kao vi same, i upravo vi možete doprijeti do njih i pomoći im. Inutuicija majke strašna je stvar. Alat koji djetetu najviše pomaže u ranim godinama odrastanja. Ako vi mislite da treba logopedu, otiđite, odvedite dijete na procijenu. Ako vidite da ima poteškoća u nekim područjima a vas to brine i nikako se ne možete oteti dojmu da dijete treba pomoć, reagirajte. Nemojte da vas fraze "proći će, sazrijeti će, on je muško, on je još malen, ima vremena…" pokolebaju i odvuku od vašeg nauma. Vrijeme ide, djeca rastu, a školski sustav i društvo s godinama pred njih stavljaju sve veće izazove. #jasamsupermama #mumofthree #mama #znanje #znanjejemoc #odgoj

A post shared by Croatian food & health stories (@katarina.perutina) on

Paralelno s grafomotorikom koja je s vremenom išla sve bolje, radili smo glasove “č, ž, š”. Znala sam da ga ne mogu ništa krivo naučiti, mogu mu samo pomoći da kada krene u tretman ima barem stvorene radne navike. Oko petnaest minuta pisanja slova i crtanja, pa desetak minuta vježbanja glasova. Razlike, životinje, godišnja doba, dani u tjednu, analiza i sinteza, prvo i zadnje slovo riječi. Imao je sve više volje i želje i nakon nekog vremena, kada je shvatio da sam ga stvarno “prišarafila” i neću popustiti, sjeo bi bez pogovora i odradio 45 minuta. Trebalo je otprilike osam mjeseci da sam od sebe, bez našeg ispravljanja kaže “mama ja bih čokoladu”,“neću” i “čekaj me”. Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Sjećam se da sam u kuhinji spremala ručak, gulila sam mrkve…okrenula se i viknula mužu “jesi ga čuo”! Mrkve su bile mokre od suza. Upamtio je sva slova i brojeve, počeo čitati, prepoznao je riječ kada bih mu ja slovkala glasove, čuo je prvo i zadnje slovo riječi. Postao je mala spužva. I najbolje od svega, svidjelo mu se. Bio je sretan što zna čitati i pisati.

Nakon deset mjeseci krenuo je na tretman logopedu. Svaki put bi logopedica izlazila iz kabinetam i govorila mi da to što radi s njim on već zna. Što god ga je krenula vježbati, on je već savladao. Sve što su radili na jednom terminu, mi smo kod kuće ponavljali. Tako smo ga pripremali za školu. Kopala sam po vježbenicama i tražila zadatke. Sjećam se da sam u vrtiću znala listati njihove materijale da bih mu to doma mogla pokazati. Jedna mi je odgajateljica, naravno u dobroj namjeri, rekla da ga radije pustim na igralište. “Na igralištu je pola dana. Za stolom je pola sata. Hvala vam teta, ne brinite ništa.”

Na testiranju za školu je bio najmlađe dijete jer je rođen na dobnoj granici potrebnoj za upis. Defektologica je izašla nakon otprilike 3 minute i rekla da ga ništa ne mora pitati. “Vaše je dijete puno znanja”. Moj je odgovor bio “znam”.

Intuicija majke je dar. Vaši unutarnji osjećaji lampion su na nepoznatim putevima roditeljstva. Na tren se zagledajte u sebe, vidjeti ćete da vrište iznutra usmjeravajući vam pažnju na ono bitno. Moć je u vama samima.

Ako vi mislite da je djetetu potrebna pomoć, tretman ili podrška, obratite se stručnim osobama. Ako vidite da ima poteškoća u nekim područjima, reagirajte. Nemojte da vas fraze “ima vremena, mali su još, on je muško, proći će” pokolebaju i odvrate od vašeg nauma. Vrijeme ide, djeca rastu, školski je sustav sve zahtjevniji i društvo s godinama pred njih stavlja sve veće izazove. Podignite njihove glavice da hodaju kao ponosni ljudi sa širom otvorenim vratima svijeta. Oni su malene zvjezdice koje samo čekaju da pokažu svoj puni sjaj.

Budite uz njih da planu kao kometi i njihova će vas svjetlost zabljesnuti ponosom, ispuniti srca i razliti se u njihovu budućnost.

Katarina Perutina
KATARINA Mama troje malih avanturista, supruga kineziologa i trenera. Oni su njezin glavni pokretač i snaga. Velika zaljubljenica u fitness i sport. Djecu uči i odgaja da budu zdrava, sretna i samostalna. Vjeruje u pozitivan način razmišljanja i svako se jutro budi zahvalna za sve ono što ima…i što će tek doći.