sjedi, pričaj, hodaj, skači

Una

Prije nego što sam postala mama imala sam totalno krivu percepciju svih onih “prvih” trenutaka. Znate one o čemu pričam? Prve riječi, prvi koraci… Osim što nisam bila svjesna koliko prvih stvari zapravo ima (jer s bebama je sve prvo ikad i nema ništa ljepše), mislila sam da te sposobnosti i vještine samo dođu preko noći.

I onda imaš tablice, kada beba treba što napraviti. Pa ih gledaš, uspoređuješ svoje dijete s tom tablicom, i s drugom djecom. Pa malo budeš ponosna i šepuriš se kao napuhani paun, a ponekad te bude strah i brineš je li sve ok (pa ponekad budeš i ljubomorna jer eto, ljudi smo). A onda odustaneš od svega toga jer shvatiš da je glupo i pustiš dijete da bude dijete.

Zrin se nedavno posjeo, i nije to još uvijek ono potpuno čvrsto sjedenje, ali svaki dan je to sve sigurnije, bolje, snažnije. I nije se to samo odjednom dogodilo. Prije par mjeseci se krenuo silno truditi ustati, toliko bi jako stiskao te svoje mišiće trbuha da bi često rezultiralo punom pelenom. Paralelno uz te prvotne pokušaje dizanja se naučio okretati na bok, dizat se dok je na trbuhu, držat za stopala i stavljat si ih u usta. Hrpa malih stvari koje su mu zajedno jačale tijelo i pripremale ga na to da sjedne. Malo pomalo, mic po mic, svojim tempom.

Savladao bi neku sitnu vještinu (iako je kod nas uvijek bilo veselje za svaku novu stvar kao da je propričao na latinskom), vježbao bi tu vještinu kroz znatiželju i igru dok ju ne bi “usavršio” i osjećao se dovoljno sigurno da isproba nešto drugo.

Cijelo vrijeme se pitam koja će mu biti prva riječ. I to ne ona slučajna, nego baš svjesna riječ i razumijevanje značenja. Ako je suditi po ovom dosad moglo bi biti mama jer mu je jako zabavno bez prestanka ponavljati mamamamamamamamamamama. Doduše, bude tu i pokoji namnamnamnam, babababa i slične artikulacije koje nas toliko neizmjerno razvesele. Ali, prva riječ neće doći odjednom. To sada znam. Doći će sa sto ponavljanja mamamamamamama, bababababababa. Doći će od njegovog učenja, njegove percepcije, shvaćanja, kontrole glasa. A to su sve sitnice na kojima on radi svaki dan, korak po korak, glas po glas.

I koliko mi njega učimo, toliko i on nas. Jer Zrina boli briga za tablice, rasporede i kako bi stvari trebale biti. On ide svojim tempom, istražuje, trudi se, zabavlja se. Uči malo po malo, i ne zamara se idejom da mora nešto napraviti tada, ne natječe se s drugima, ne gura se kad nije spreman.

Mislim da bi svi trebali biti više kao on, kao sve bebe i sva djeca. Raditi stvari osobnim i prirodnom tempom, dopuštati sebi male pobjede, male usvojene vještine koje se grade jedna na drugu i malo pomalo postanu nešto veliko, nešto konkretno.

Isto kako je Hollywoodska percepcija djeteta koje samo odjednom prohoda kriva, tako je i današnje okruženje i očekivanje krivo. Što mislim pod tim? Ona ideja da bi svi trebali uspjeti preko noći. To da se uspjeh mjeri završnim “produktom”, a ne količinom truda i brojem koraka da se do njega dođe. Ideja da rad na sebi mora biti munjevit, da se svi natječemo jedni s drugima. Zašto? Zašto si ne možemo dati vremena, da učimo, da zeznemo, da naučimo, da se izgradimo? Da svatko ide svojim osobnom tempom i u njemu raste, sve oko nas bi možda imalo više smisla. A još da se veselimo međusobnim uspjesima kako se ja veselim Zrinovom babababa, bilo bi mjesta za svačiju sreću i uspjeh.

 

Petar

Bivajući otac ovo kratko vrijeme od šest i nešto sitno mjeseci, toliko sam toga naučio o samom sebi i o ljudima. Nevjerojatno je koliko s rođenjem djeteta i mi sami rastemo kao osobe, pogotovo ako odlučimo biti što aktivniji zajedno s njim u svemu tome, i naravno odlučimo rasti s njim.

Fascinantno je i nevjerojatno koliko se mi odrasli opterećujemo s ljudima oko nas, još gore, s djecom oko nas. Ovaj ima godinu dana i 10 kila, ovaj ima 7 mjeseci i 2 zuba i jede sam, ovaj ima 5 mjeseci i sjedi…e znaš ona žena, njena sestra, e njena frendica ima kumu čije dijete puže s 5 mjeseci, a Zrin se tek posjeo sada.

Zapravo, radi se o tome da djeca imaju svoj tempo, svako dijete je različito, ima svoju “tablicu” kada će što napraviti, i tu uopće nema stresa, mi ga sami stvaramo. Mi sami sebi stvaramo stres uspoređujući naše dijete s drugom djecom, i nas same s drugim ljudima.

Jedna od najljepših stvari koje sam naučio radeći na svojoj prvoj firmi za vrijeme faksa je ljepota međusobnog podržavanja i veseljenja tuđim uspjesima. Nas troje, svatko se svačijem uspjehu veselio kao da je njegov vlastiti, i onda je svatko onog drugog gurao naprijed, i ovaj drugi je imao želju biti još bolji, ali ne zato da bude bolji od ostalih jer je ljubomoran, nego zato da on sam bude bolji i postigne još više. To je okruženje u kojemu bi mi svi u nekom idealnom svijetu trebali živjeti. Koliko god se i ja trudim takav biti, zna se zalomiti neka zavidna pomisao prema nekome, ali ju toliko brzo sasiječem jer onak…hej, pa lik je kralj. Idem i ja sada raditi da budem još bolji, ne bolji od njega, nego bolji od trenutnog sebe.

Kao i djeca, svatko od nas ima svoju “tablicu” kad ćemo dostići određene ciljeve, i ne možemo se uspoređivati na taj način s drugima. Jer mi nismo drugi, neke stvari ćemo mi prije napraviti, neke oni.

Jedino što je bitno je da damo sve od sebe, cijelog sebe u to što radimo, i da ne tražimo opravdanja kada ne radimo, nego sami sebi priznamo “e bio sam lijen, nije mi se dalo, dan mi je bio užasan”.

Moja prva firma je propala, nismo se uspjeli probiti, izdogađalo se hrpa raznih stvari koje su nas zeznule, ali isto tako, bili smo studenti i donijeli smo hrpu krivih odluka. Ja sam tada mogao reći nije fer, Zuckerbergu je prva firma odmah uspjela i on je sad milijarder i ovo i ono, ali to je bila njegova “tablica”. Moja je drugačija, i ja na svojoj sada opet radim, jednako nabrijano kao i tada, ulažem u to cijelog sebe, i ne gledam druge ljude nizašto osim za inspiraciju. Na jednom panelu koji sam bio držao su me pitali kada sam naučio najviše stvari za ovo čime se bavim, bez imalo sumnje sam odgovorio, onda kada mi je prva firma propala još kao studentu. To je bila najveća životna lekcija koju sada prenosim i na Zrina, i ne gledam drugu djecu, gledam njega, i veselim se svakom njegovom uspjehu kao da je moj vlastiti. To je isto tako moja najveća prednost naspram ostalih, jer ja sam probao, zeznuo, i sada znam kako ne zeznut i hrpu prečica.

Stanite samo na sekundu sada dok ovo čitate, sjetite se koliko pozitivne energije šibate svojoj bebi od rođenja, svakog dana, svake sekunde, na svaku njegovu reakciju vi se smijete, gugućete mu, pjevate mu, smješkate se, nasmijavate ga, kada je nešto loše, opet ga šopate s hrpom pozitivne energije. E, sad zamislite da se mi ljudi međusobno toliko hranimo pozitivom svake sekunde svakog dana, kada ti je teško digne te netko drugi, kada je nekome teško ti njega, konstantno, samo pozitiva…Pa gdje bi nam bio kraj?

 

Petar Gregović
PETAR Po struci developer, završio IT smjer na američkom faksu RIT u Zagrebu. Volim tehnologiju, glazbu, nogomet i modu. Svojevrsni sam moderni gentlemen zbog načina oblačenja i načina ponašanja. Odnedavno u ulozi tate malog gospodina Zrina, a malo dulje od tog muž jedne super Une i moje najdraže kolegice za ispijanje kave.

 

Una Pašić Gregović
UNA Rođena i odrasla u Egiptu, život ju je smjestio u njen najdraži Zagreb. Project manager-ica, blogerica, zaluđenica DIY projektima, ljubiteljica putovanja, jezika i velika izjelica s mišljenjem o apsolutno svemu. Odnedavno se hvali titulom mame, i to jednome visokofrekventnom čudu (u pravom smislu te riječi) imenom Zrin, koji je na svijet došao u kadi. Žena bradatog čovjeka s kojim voli ispijate kave i pričati satima.