što bi mi htjeli, a što je

Mislim da sam imala osamnaest godina kad sam počela slušati Soundgarden, grungerski bend iz Seattlea koji se sluša jako glasno. Ne ide drugačije. Sjećam se da mi je mama ušla u sobu dok je Chris Cornell vrištao iz mojih zvučnika i rekla: “Jao, gdje smo pogriješili ?“  Nasmijale smo se, a ja sam, njoj za ljubav, malo stišala. Nije ona mislila ozbiljno, ali istina je da njeno uho to nikad nije moglo podnijeti. I za puno „mekše“ pjesme ona nije shvaćala kako mogu slušati to „nabijanje“ i „tamburanje“.  Ali prihvatila je. Šta će sa mnom. Prihvatila je, ne baš s oduševljenjem,  i kad sam rekla da odustajem od Filozofskog fakulteta da bih studirala glumu i lutkarstvo, fakultet koji je postojao tek godinu dana. Prihvatila je i kad sam rekla da više neću ići u crkvu jer ću sad malo „otkrivati“ druge religije. Puno mojih odluka koje nisu bile u skladu s njenim načinom života, ona je prihvatila.

Od trenutka kad sam zatrudnjela imala sam vizije svog djeteta, makar cijelu trudnoću nisam znala kojeg će biti spola. Kad se rodila, dragi i ja smo nebrojeno puta maštali što ćemo sve raditi s njom, gdje ćemo putovati i voditi ju, a sve je uključivalo aktivnosti koje mi sami volimo. Nešto od tih maštarija se ispunilo, nešto se rasprsnulo u komadiće zbog njenog plakanja i odbijanja. Znam nekad zamišljati kako bih voljela da moja Korana izgleda s 18 godina, koju će glazbu slušati, koje će filmove brijati, koji stil furati. Samo zamišljam. A tko zna u kojem će smjeru ona krenuti.

Ona sada ima gotovo tri godine i već sad zna što želi, još više što ne želi. Svako jutro prije vrtića ja uporno vadim majice i haljinice koje sam joj kupila, koje su se meni svidjele zbog zemljanih boja ili nježnih uzoraka, a ona uporno odbija. Ne svađa se sa mnom, samo kaže NE i izabere pretjerano šarenu majicu s jednorogom i suknjicu s tilom. Nešto na što sam ja pomalo alergična. Pokušavam joj pustiti crtić koji sam voljela gledati kad sam bila mala, ali ona samo kaže NE i traži nekakav moderni video u kojem ja još uvijek ne pronalazim smisao. Kad na radiju puste Bruce Springsteena ja joj kažem „Evo Bruce, njega volimo“, ali ona će radije slušati „Baby shark tutururututu“. I tako ja prihvatim. I pjevam s njom. U krevetu, vani, bilo gdje. Iako bih radije htjela da zna otpjevati „Just breathe“ od Pearl Jama. Tako bi valjda i moja mama radije da idem s njom na koncert od Massima, a ne da pobjegnem u Beč kako bih slušala poprilično ljuti bend iz Kalifornije pod imenom Tool. Tko nazove svoj bend Alat, vjerojatno si misli i ne razumije. Ali prihvati.

Puno je stvari moja majka prihvatila. Zapravo, pustila me da odaberem sama. Nije se nikad žalila, nije mi nikad predbacivala. Štoviše, na dva koncerta išla je sa mnom. Obiteljski smo išli na Rogera Watersa u Split i na Manu Chao u Zadar. Sad kad se sjetim toga, pomislim kako bih mooooožda mogla otići s njom na Massima. Iznenaditi ju, ali ne samo da budem s njom jer je ona išla sa mnom, nego da probam slušati glazbu njenim ušima. Njenim senzibilitetom. Da ju vidim kako uživa.

Koliko god mi imali viziju budućnosti za naše dijete, koliko god mi mislili da znamo što je bolje za nju, to mišljenje dolazi iz našeg svijeta, u kojemu je to logično. Ali svijet moje malene curice nije moj. I nije na meni da upravljam njime.

Zapravo se o tome radi.

Koliko god mi imali viziju budućnosti za naše dijete, koliko god mi mislili da znamo što je bolje za nju, to mišljenje dolazi iz našeg svijeta, u kojemu je to logično. Ali svijet moje malene curice nije moj. I nije na meni da upravljam njime. Bit ću, naravno, jako sretna ako jednog dana moj dragi, Korana i ja budemo na koncertu Eddija Veddera negdje u Italiji, ali zapravo ću najsretnija biti da moje dijete pronađe glazbu (posao, hobi, prijatelje, dečka…..) koja zaista paše njoj, njenom senzibilitetu, koja će joj pomoći da se razvija u pravom smjeru, pravom smjeru za nju.

Nismo mi roditelji tu da stvorimo svoje ljude, sebi nalik. Tu smo da ih usmjerimo da budu SVOJI. Koliko god teško to nekad bilo. I zastrašujuće. A bome je.

(Pronađite me za desetak godina kad bude birala odjeću za van da vidite mislim li još uvijek ovako!)

Fotografija: Pexels

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.