mogu li istodobno biti feministica, majka, supruga i vjernica?

Već neko vrijeme vrte mi se u glavi neke misli, neobične i pomalo neugodne jer se nisam do sada susrela s njima. Prvo, prije nego pretočim svoje zbrčkane misli u riječi na ovaj virtualni papir, htjela bih naglasiti kako se ovdje nikako ne radi o službenom stajalištu portala i zajednice Supermama. Radi se isključivo o mojim osobnim stavovima i dilemama. A sada krenimo …

Nedavno sam počela pratiti „Sluškinjine priče“ (op.a. ovo nije reklama) i to je prva serija koja me na toliko načina dira. To je tema koja me kao majku, kao ženu i kao čovjeka boli, uznemiruje i straši. Straši me jer negdje duboko u meni čuči jedna žena, ugrožena, prestrašena scenarija koji nije nimalo nemoguć. Uskrate prava, oduzimanja djece, iskorištavanja zbog opstanka čovječanstva, nametanja dužnosti žene isključivo kao biološki predodređene za reprodukciju. Bojim se takvog scenarija, ježim se same pomisli.

Znate, ja sam vjernica. Nekada, prije nego sam postala mama, išla sam svake nedjelje na misu, ne zato jer sam morala, ne zato jer mi je to netko nalagao, već zato jer sam tako pronalazila utjehu, riječi ohrabrenja, tamo sam pronalazila mir. Kada sam postala mama, odlasci u crkvu su se drastično smanjili što zbog učestalih bolesti, što zbog nemirne bebe, što zbog divljeg todlera kojem je (sasvim očekivano) beskonačno dosadno u crkvi, pa se vrpolji, tu i tamo vikne (jer je to tako zabavno), pa vadim 1001 grickalicu ne bi li ga potkupila za malo mira i na kraju nemam ništa od tog odlaska u crkvu, niti sam slušala, niti sam pronašla mir. Dapače, oblivena sam hladnim znojem što od povika moje djece, što od pokušaja da ih spriječim u penjanju na oltar. Sasvim je razumljivo da su nam se odlasci u crkvu drastično smanjili. Međutim, nije tome razlog samo to što imam malu i razigranu djecu. Razlog tome je što sada, kao majka i kao zrelija žena,  sve više imam osjećaj da se moja vjera zbog dijametralno suprotnih stavova glasnijih pojedinaca, smanjuje. Zapravo, ne smanjuje se moja vjera. Smanjuje se moja želja da budem dio zajednice. Draže mi je pobjeći na misu tijekom radnog dana, kada nema velikih vjernika, znate onih glasnih u čijoj se pozadini nazire licemjerstvo i sebičnost. Koji su prvi tu da naglase što drugi griješe, a pritom ne pogledaju vlastiti odraz u ogledalu.

Fali mi odlazak u crkvu, fali mi taj mir koji sam nekada pronalazila. Žalosna sam što se udaljavam, ali udaljavam se jer ne mogu prihvatiti da me moja vjera guši kao ženu. Jer, biti žena i biti vjernica, osjećam kao da se te dvije osobe u meni skoro pa isključuju. Ili sam jedno ili sam drugo. A ja želim biti vjernica i želim biti žena. Jaka i samostalna žena, majka, supruga.

Svoju djecu sam doživljavala kao djecu od trenutka kada sam ugledala plus na testu. Obojicu. Imali su imena i prije nego sam saznala spol. Osjećala sam ih i prije prvog udarca. I oni su moje bebe, moji mali ljudi od trenutka kada smo ih nas dvoje začeli. Sjećam se svog prvog pregleda kada sam ostala trudna s Lukom. Uzbuđenje i veselje koje je u sekundi bilo zgaženo. Jer, 7 tjedana, a srce nije zakucalo. Poslali su nas uplakane kući i za 10 dana natrag na kiretažu. Tada sam prvi put zastala i nisam znala za što se moliti. Što je u ovoj situaciji dobro? Za što se mi zapravo molimo? Tada smo se molili da bude kako je najbolje za bebu. Nakon 10 dana, srce je ipak kucalo. Srce mog malog divljaka Luke. Tada sam se prvi put susrela s mislima što ako beba ne bude dobro. Što ako se nama nešto dogodi, tko će brinuti za naše bolesno dijete? Hoće li ga država zaštititi? Tko će brinuti o njegovim pravima? Tko će raditi s njim, tko će mu pomagati da napreduje? Tko će ga liječiti? Tko će ga njegovati i ljubiti? Tko će mu pružiti ljubav, ako bude uskraćen za istinsku ljubav vlastitih roditelja? Tko, ako se nama nešto dogodi? Kome će biti prepušten i hoće li biti sretan i zbrinut? I tu se sada pitam… Isključuje li moj stav da sam za pravo izbora, činjenicu da sam vjernica? I isključuje li činjenica da sam vjernica, stav da sam za pravo izbora?

Jesam li kao žena stvorena za reprodukciju, za brigu o obitelji, ali samo onu emocionalnu? Je li mi Bog podario glas da ga koristim za budućnost i naše djece ili samo da pjevam uspavanke djeci i tetošim supruga u postelji? Zašto sve mora biti tako ekstremno? Ili je crno ili je bijelo? Mogu li biti vjerna Bogu, a pritom ne iznevjeriti sebe kao osobu? To me muči. Je li stvar moje krive percepcije ili jednostavno licemjernosti društva i zajednice u kojoj živimo? Živjela sam u uvjerenju da sam uvijek dobrodošla u zajednicu. Zapravo sam shvatila da sam dobrodošla samo ako se priklonim stavu zajednice. I u trenutku kada sam sazrela, shvatila sam da u toj zajednici gdje sam puno vremena provela, od žamora ogovora i osude, ne mogu čuti Božju riječ, već se moja duša puni ljutnjom i frustracijom zbog licemjerstva. Shvatila sam da mi je draže otići nekamo gdje nikoga ne poznajem i gdje mogu konačno čuti.

Mogu li na glas reći da želim svoje dječake odgojiti da budu snažni i samouvjereni, da poštuju ženu i njen rad, bio to rad kod kuće ili rad na poslu i kod kuće. Želim ih odgojiti da se znaju pobrinuti za sebe, da znaju samostalno živjeti, da drže do sebe i svojih stavova. Želim im slobodu izbora svoje sreće. Makar ona bila na moju nesreću. Želim da su oni sretni. I želim društvo u kojem će biti sretni. Društvo koje će počivati na moralnim temeljima, ali neće biti ekstremno. Društvo koje je liberalno, ali etički ispravno. Je li to previše utopistički?

Često razmišljam nosimo li mi žene to veliko breme životne borbe stalno? Od samih početaka? Moramo li biti feministice da bi se borile za prava žena? Mora li sve biti tako ekstremno? Možemo li biti snažne i samouvjerene žene i bez potrebe da puštamo dlake na nogama i same zidamo kuću? Možemo li biti feministice i ako imamo pored sebe snažne muškarce koji nas podržavaju, vole i čuvaju? Jer, vjerujem da sam snažna i samosvjesna žena i u trenutku kada priznajem da mi je neophodno potreban zagrljaj mojeg muškarca. Mora li se sve to međusobno isključivati? Mogu li biti vjernica, a da pritom svoju ulogu ne doživaljavam isključivo kao žrtvenu, da se pritom borim za svoja prava, da se borim za društvo protiv osude?

U konačnici, muči me pitanje – mogu li istodobno biti feministica, vjernica, majka, supruga? Ili bi se ta moja ideja mogla izjednačiti s onom izrekom “ne možeš biti i pošten i j*”

Sonja Švajhler
SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.