kuća debele mame 2

Evo nas opet, nekoliko mjeseci kasnije. U prvom dijelu sam napisala da će me biti sram ako ne skinem koju kilu (ovdje) i je, sram me je, jer nisam skinula ni 100 grama. Ne znam kako je kod vas drage moje supermame, ali kod mene je nešto u stilu: ljeto stiglo mala, špek ostao! Ujutro počnem super, zdrava hrana, malo jedem, navečer samo što ne pojedem svinju s čokoladnim preljevom. I tako svaki dan ispočetka.

Gdje je problem? Zašto je tako teško staviti flaster na usta? Zašto sama sebi proturječim i onda se ljutim sama na sebe?? Baš bih voljela dogovoriti se ponekad nešto sa sobom i onda se tog dogovora držati, kao što se trudim kad se radi o nekome drugome…eh, kad bi to bilo tako jednostavno! Vjerojatno i je, samo nekom drugom. Možda ja u biti izgledam kao Jennifer Lopez, ali imam iskrivljenu sliku o sebi pa se tako iskrivljeno vidim u ogledalo?? Da, hahahaha, kako da ne! Prije Jacques Houdek.

Neki dan sam išla u grad. Sunce prži, kisika nema, s mene se cijedi (samo voda, ništa salo). Mlade cure, žene, majke, sve u kratkoj lepršavoj odjeći veselo hodaju Ilicom, nema celulita, šminka postojana. Tu sam među njima i ja, šepavi Hippo kojeg žuljaju cipele, a i brčići počeli lagano rasti. Skrivam noge ispod hlača jer ih nisam stigla depilirati, prašuma bi se posramila. Od šminke sam čak uspjela staviti kremu za lice i malo korektora, što se sve istopilo dok sam došla do ZET-ove limuzine. Možda ja stvarno nisam čovjek?? Kako to drugima uspijeva onda!?

U takvom sam stanju ušla u dućan da brzinski popunim garderobu kojim komadom odjeće, jer samo u takav shopping stignem. Kupim majicu, hlače, haljinu, i to uzmem veličinu L! L? Tješeći se da volim da mi je šire. I volim, ali zašto mi ne bi bilo šire u M? I onda pogledam etiketu na majici ženske osobe ispred mene i vidim XS…pobogu, XS!? U to nisam stala ni u prvom razredu osnovne škole! Sad sam ljuta, rekla bi moja dvoipolgodišnja kćer. I nakon svega toga, otišla sam doma i pojela čokoladne keksiće jer ipak ih je moja Tena pravila, ne mogu sad ne jesti. I sad vi recite!?

Uglavnom, shvatila sam da se očito svi zdravo hrane osim mene i svi su nekakvi fitness treneri, life treneri ili koje to sve već ima ime. I svi super fantastično izgledaju, osim mene. Živčano odbacujem sve moguće reklame na internetu vezano za bilo što zdravo jer meni očito to ne ide. Vježbam svaki dan koliko mogu, ali prestati jesti ostatke iza svoje djece očito ne mogu jer su to bakini geni u mojoj glavi koji viču: grijeh je da se baci! Pijem galone vode jer se to mora, a i ja sam od onih koja je naglašenije luda kad je žedna, ali shakeove s tamo nekim proteinima neću jer moj bubrežni dragulj (kamen) to ne podnosi. Steznici su mi svi premali i bacaju me u nesvijest, a iz nekog ljudskog razloga u takvom stanju ne mogu paziti na svoju djecu. Definitivno nešto nije u redu sa mnom.

Jedan moj prijatelj je rekao: imam plan da sve oko sebe udebljam tako da ja izgledam mršavije! Mislim da ću to probati. Možda u tome budem uspješnija jer mršavu supermamu moja djeca neće vidjeti. Iako su me neki dan pitale: a zašto ti mama želiš na dijetu, pa ti nisi debela!? U toj sekundi su to stvarno bila najbolja djeca na svijetu i čula sam anđele kako pjevaju, ne pretjerujem! Ili ću se držati one stare: bolje da se deset dana sramotim na moru, nego godinu dana izgladnjujem. Ima i u tome nešto.

Ljeto bez parea zasigurno u mom slučaju neće biti. Jedino ako se rastopim dok na temperaturi od plus pedeset nosim torbetine s milijun ručnika, trideset kantica i lopatica, mrežica i raznih pomagala….pa onda dok svaku od njih namažem kremom za sunčanje, raspregnem te ručnike, povadim aparaturu…no, znate o čemu pričam.

I kad sam već tu, odmah ću se i ja reklamirati. Ako netko želi savršen oblik kugle ili zadržati takav oblik, slobodno mi se javite. Rezultati 100%-tni, hrana dobra, zabava zagarantirana. Zajedno ćemo ispod naočala mrsko promatrati sve ostale i uvaljivati im bureke i krafne. Javim se u rujnu s rezultatima! Do tada, puse svima!

Foto: Pexels

Ana Šantorić Kekez
ANA Mama tri predivne curice koja voli knjige, putovanja i Starbucks. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.