postoji li generacijski jaz između mama?

Ležim tako u bračnom krevetu, ljeto se osjeti u zraku. Čujem cvrčke iz obližnje šume. Čujem i susjedovog psa kako zadovoljno trči vrtom i traži mjesto za popiškit se. Ležim tako u bračnom krevetu, pored mene su moja dva mališana. Priča bi bila idealna da nam radi klima, da su prozori zatvoreni, da nemam 39 temperaturu i drhtavicu, da mi suprug ne radi noćnu i da sve ove popratne zvukove ne čujemo, jer na svaki zvuk moja dva mališana reagiraju. Ležim tako u tom bračnom krevetu, mokra od znoja, njih dvojica svaki sa svoje strane potpuno priljubljeni uz mene, jedan me drži za ruku, drugi me zagrlio oko vrata. Suzdržavam se od kašlja, a muči me i čitavo se vrijeme drmam i time ih dodatno razbuđujem. I dalje se znojim i teku mi suze niz obraz. Teku mi suze jer sam iscrpljena i jer sam nedugo prije toga vodila još jedan u nizu razgovora kojim se dobronamjerno ističe što ne radim dobro. „I ja sam bila mama“. To je rečenica od koje mi sve više i više izlaze sijede.

Ajmo ovako. Jeste, sve ste bile mame. U to doba. Kada su bake bile u penziji od 45te godine, kada su bake i djedovi preuzimali djecu čitavo ljeto. Jer, ne pamtim beskonačno dugačka ljeta s mamom i tatom, već s bakama i djedovima. I to je ok. Ali, ja nemam privilegiju poslati svoju djecu 3 mjeseca na more ili na selo. A isto tako radim. Nemam privilegiju djecu poslati na čuvanje niti za vikend, ako se i družimo vikendima, onda smo svi zajedno. Ostavljanje klinaca je rezervirano za posebne prilike. Onda su bila drugačija vremena, drugačiji životni uvjeti, nije bilo lako, znam po svojim roditeljima. Radili su oboje od jutra do sutra. Moja mama kao liječnica je ili učila ili dežurala. Budimo realni, tko ima za roditelje liječnike, znate da je to tako. Nije provodila sa mnom sate i sate na podu slagajući puzzle niti je tata s bratom slagao lego kockice. Igrali smo se sami. Mama je bila dostupna za svaki hitan poziv, volontirala je za vrijeme rata, često je Badnjake provodila u dežurstvu. Tata se kao Hrvat s neprijateljskim prezimenom borio s primitivnom okolinom, dokazivao sebe onim najglasnijim velikim Hrvatima koji nisu ni R od rata vidjeli, pošteno radio i brinuo o nama. Nije im bilo lako. I bili su nervozni, iako to sada zaboravljaju. I znali su se izvikati na nas bez nekog posebnog razloga, baš kao i mi na svoju djecu – jer život nije instagram priča. Radili su, trudili su se i borili su se za nas. I hvala im na tome. Danas smo i brat i ja izgrađene osobe koje cijene sve što imaju upravo zato jer smo vidjeli koliko su se naši roditelji trudili. I štoviše, oni se još uvijek trude, jer za razliku od ondašnjih vremena, danas bake i djedovi idu u penziju sa 70 godina, ako je dožive. Hvala na tome ovoj državi.

Vratimo se sada na početak. I vi ste bile mame. I sam odgoj je bio potpuno drugačiji u potpuno drugačijim uvjetima. Dakle, toliko drugačijim da se niti svjetlosnim godinama ne može opisati kakva je to razlika. Danas  sam ja mama. I isto tako radim. I trudim se. I razapeta sam između teorija o tome kako odgojiti djecu i primjenjivanja istih u datoj situaciji. I umorna sam. I rano ustajem, razvozim klince u vrtić, radim, pa trčim doma skuhat obrok, a klinci kada dođu doma i vide nas roditelje – željni su nas i ne zanima ih što smo mi radili dok su oni bili u vrtiću. Tako nam je svima. Jednostavno je tako. Ne smatram se žrtvom zbog toga, ali valjda smijem biti nervozna kada mi je puna kapa svega. Ili ipak ne smijem?

Često se susrećem s komentarima na račun mog posla. Njima je to puko naslikavanje i piskaranje. Blaženi koji žive u neznanju. Čak i da je tome tako, radim i pokušavam zaraditi za svoj kruh. Pokušavam zaraditi za hranu na našem stolu. Pokušavam zaraditi za sve što mojoj djeci treba. Pokušavam uštediti da njima kasnije bude lakše. Pokušavam olakšati i svom mužu koji radi dva posla da nema toliki teret na sebi. Teret hranitelja. Ali, ta generacija to ne razumije. Ne doživljava ozbiljno. Doživljaj je otpilike ovakav – ona se malo zeka i to naziva radom. Divno je kako si svatko svojata pravo komentirati druge. Mora da su sveznajući. NE ZNAŠ dok sam to ne osjetiš i ne počneš to raditi. NE ZNAŠ što se sve krije u pozadini nečijeg posla. Ne znaš. Čak i u trenutku kada pokrećeš svoj posao, bez tuđe financijske podrške, čak niti tada, ako ne spadaš u kalup klasičnog zanimanja koje poznaju ondašnje generacije i ako od toga naravno ne mlatiš lovu od koje se vrti u glavi – zekaš se. A zapravo oni ne znaju i ne mogu uopće shvatiti što zapravo znači u današnje vrijeme pokrenuti svoj posao. U Hrvatskoj. Ne vide hrabrost u takvom potezu. U ovoj državi pokrenuti nešto svoje, a ne spakirati se i otići u bolji svijet (op.a. ovo nije nikako kritika za one koji su otišli, ovo je kritika za one koji puno kritiziraju i još više pametuju, a zapravo jako malo znaju što točno kritiziraju). Jer, to nije dovoljna borba za njihov pojam borbe. Jednostavno, nije dovoljno.

Beskonačno puta sam već pisala o apsurdu slobode kritiziranja mama. Jer, budimo realne – mamama se daju savjeti i mame se kritiziraju. Tata u parkiću s mobitelom u ruci i klincima je angažirani tata, jer hej, nije doma s daljinskim u ruci, on sudjeluje u odgoju. Dijametralno suprotno tome – mama u parkiću s mobitelom u ruci je loša jer ne gleda pozorno svoju djecu nego zuri u mobitel. Kada ste zadnji put doživjeli da u parkiću netko priđe tati i komentira kako je prenervozan sa svojom djecom? Kada ste zadnji put doživjeli da netko kritizira oca čije je dijete upravo doživjelo tantrum nasred trgovine? Najčešće tate dobiju pogled suosjećanja. Koliko puta sam doživjela da se pita kako se tata snalazi u svojoj ulozi? Što je sasvim ok pitanje i na mjestu. Ali, kada u istom razgovoru ne pitate kako je mama, onda je baš onako gorak okus u ustima.

Znate, ako kao mama i kažete ovako javno da vam je pun kufer svega, doživjet ćete krivi pogled, doživjet ćete komentare poput „što si ih rodila, kada ti je teško?“ , „vidi je što stalno kuka!“, „nisu vam djeca modni dodaci pa da vam sve treba biti idealno“ „prenervozna je“. Koliko puta sam doživjela da se opravdavam s masu najdivnijih epiteta vezanih uz majčinstvo i vlastitu djecu ne bi li mi sugovornik dao malo prostora da se izjadam. Zar zaista mislite da bi se mijenjale za neku drugu ulogu? NE BI. To je vapaj za pomoć. Pomoć u smislu UHA ZA SLUŠANJE I RAMENA ZA PLAKANJE. Jer, meni treba da se izjadam. Nervozna sam jer me nitko ne čuje i nitko ne pita kako sam JA. Mama te divne dječice. Ona koja je toliko odgovorna za njih. Ona koja je zaslužna za svaki uspjeh, ali podjednako i kriva za svaki neuspjeh. Ona o čijoj sreći uvelike ovisi i sreća tih malih mladunaca. Nisam nervozna zbog svoje djece, nego zbog trenutne situacije. Situacije vrištanja i svađanja njih dvojice, bacanja hrane koju sam prethodno skuhala, a njima je prevruće ili prekiselo (to je argument za sve), vrištanja kada kažem da je dosta skakanja na trampolinu i nakon što smo se dogovorili da nakon 15 minuta idemo doma, ne drži se dogovora. Meni treba da me netko pita kako sam. Treba mi netko da mu kažem kako se osjećam katastrofalno nesposobna i da u jednom danu pogriješim 30 puta sa svojom djecom. Treba mi netko da mu kažem – ima dana kada se ne snalazim i treba mi pomoć. Treba mi netko da mu kažem – znaš, nisam dobila mjesečnicu 2 mjeseca jer sam pod stresom. Opada mi kosa jer sam pod stresom. Nisam stigla na kontrolu štitnjače jer ne stignem od svih obaveza. I draže mi je ako i dobijem malo vremena za sebe otići na manikuru nego u bolnicu na sve preglede. Treba mi da dobijem jedno popodne za izležavanje u krevetu, a da pritom nije razlog tome što imam 40 temperaturu.

I onda u tim trenucima vrtim sebi u glavi kako je bilo mojoj mami? Nije joj bilo lako. Ali, imala je bake i djedove kod kojih smo pola djetinjstva proveli, mogla je viknuti na nas nasred parka i nitko je zbog toga nije kritizirao, svatko je gledao svoja posla. Nije bila izložena kritikama.  Bake i djedovi kada bi došli, bez posebne najave bi preuzeli brigu oko nas. Nije se opterećivala je li u tom danu provela s nama dovoljno vremena da se mi kao osobe s 35 godina ne bi loše osjećali. Koristila se s prijetećim prstom u kriznim situacijama. Bila nam je mama i bila je najbolja na svijetu. Neopterećena glupostima kojima se ja danas opterećujem kao majka.

Sonja Švajhler
SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.