mama, sretna i zahvalna

Zaustavim se neki dan u trenutku. Gledam svoju curicu i shvatim koliko sam sretna. Shvatim da sam kao mama najsretnija osoba na svijetu. Dok je god ona zdrava i sretna. To je onaj neki trenutak kad čovjek sam u dubini svoje duše osvjesti tu neopisivu sreću. Sreću koju mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Kad se dogodi teška noć ili teži dan, kad se suočavamo s izazovima kojima ne pronalazimo rješenje, zaboravimo koliko smo sretni. I da imamo sve i da nam ništa više ne treba.

Čitala sam neki dan priču o bolesnom djetetu, iako ih je sad više aktualno i često se skupljaju novci da im se pomogne, što je hvalevrijedno, a opet s druge strane, žalosno da se sve to mora rješavati na taj način, jer bi svako dijete trebalo imati sve što mu treba, trebalo bi imati pravo na liječenje, pravo na život. Teško mi je uopće vidjeti nemoćnu dječicu u borbi s bolešću. Uopće ne želim razmišljati kako je roditeljima koji skupljaju novce za liječenje djeteta, i kako se osjećaju ne znajući hoće li uspjeti, kakav će ishod biti. Oči mi zasuze i pri samoj pomisli na takvu borbu i kao mama ne mogu ne suosjećati, ne može me ne stegnuti pri srcu. Kao da osjetim njihovu bol, iako znam da je njihova mnogo veća i da se to ne može uspoređivati. Mogu samo zamisliti bol koju osjeća mama. Ili tata. Srce mi se slomi i zbog tuđeg djeteta. I baš zato svaki dan tisuću puta zahvaljujem što mi je dijete zdravo jer bez toga nam ništa drugo ne vrijedi puno. Niti kućica koju gradimo niti ništa drugo. Dok smo god nas troje na okupu, znam da će sve biti u redu i da ćemo pobijediti sve što nam se nađe na putu.

Zdravlje je na prvom mjestu, no osim toga, sretna sam i što još uvijek mogu biti s njom. Znam da svaka mama oko toga odlučuje po svom, i da nam se razlikuju gledišta, želje i mogućnosti, no ja sam sretna zbog naše odluke, kao što i poštujem svačiju tuđu odluku. Sretna sam što ju nisam morala prisilno odvajati od sebe nakon godinu dana. S obzirom na to koliko je vezana za mene, znam da bi bilo teško, ali da bi preživjele kao i svaka druga mama i kći. Danas nam je dostupno toliko informacija online i znam da sve ima svoje dobre i loše strane, no mislim da su ove dobre, meni barem, daleko bitnije. Znam da je ona zadovoljnija sa mnom nego da je već u jaslicama. Znam da bi se priviknula i na jaslice, kao i svako drugo dijete, i da će kad tad i ona ići u vrtić, no kako i naša pedijatrica kaže, hvala Bogu što ju još nismo dali. Mnogi naravno nemaju drugog rješenja, i ne kažem ni da je to nešto loše, no to je naš izbor barem na neko vrijeme. Sretna sam što nam nije puno bolesna, jer ju je tako teško gledati kad se muči. Sretna sam što ne propuštam njezin napredak i njezine „prvi put“ trenutke koje bih propustila da već radim. Znam da mnogi kažu da si kao mama neke stvari moram olakšati, a ja opet znam da će sve tako brzo proći i da ipak ona mora biti na prvom mjestu. Oduvijek sam znala da želim dijete i da ću mu dati sve od sebe, koliko god to bilo u mojoj moći.

Sretna sam i što sam iskusila dojenje, koje mi danas fali, jer je to bilo nešto najljepše na svijetu. Kad kažu, olakšaj si s bočicom, ja kažem da mi je bilo puno lakše kad sam dojila. Neke će me mame razumijeti, a neke bi me samo čudno pogledale. Bočicu nikad nije ni prihvatila, kao ni dudu, a na sreću nije ni puno plakala kao beba, osim kad je nešto trebala. Već sad se prisjećam kako je mala bila i gledamo s mužem fotke pa komentiramo koliko se promijenila.

Vrijeme je nemilosrdno i leti, prebrzo. Zato se barem na kratko želim zaustaviti u ovom vremenu, uz nju, i uživati s njom u svakom trenutku. Zahvalna sam što svaki dan mogu uživati u pogledu na nju, pratiti što sve novo može i gledati ju kako sva sretna trčkara i istražuje, veseli se malim stvarima i oduševljava ju svaka i najmanja sitnica. To je za mene pravi blagoslov.

Najsretnija sam kad se odmah ujutro možemo pomaziti za dobro jutro i što ju ne moram buditi u ranu zoru nego može spavati koliko želi. Sretna sam kad se probudi sva sretna i napunjenih baterija, a ja sam tu i s guštom promatram što će slijedeće napraviti. Sretna sam što joj mogu sama pripremiti doručak i izvesti ju na svježi zrak, u šetnju i na igru. Što ju mogu držati za ruku kad zajedno koračamo ulicom i istražujemo kutak po kutak naše selo. Sretna sam što ju mogu podići kad padne, što joj mogu obrisati suzu koja joj poteče niz lice. Sretna sam što mogu gledati kako uči iz dana u dan i usvaja nove vještine. Sretna sam što mogu slušati njezin glas i nove riječi koje progovara te s njom uživati za sunčanih dana. Sretna sam što ju mogu uspavati kad je umorna, uzeti u ruke kad mi srce poželi, a onda gledati kako se namješta u snu, ili u snu viče jaje ili pak doziva tatu. I kad spava me zabavlja. Sretna sam što raste uz mene i što svaki dan dobijem hrpu pusa, zagrljaja, nježnih pogleda tih najdivnijih zelenih okica, i što mogu promatrati sve njene šašave face. Sretna sam što s njom mogu obavljati dnevne obaveze, s njom kuhati, smijati se, peći kolače, valjati tijesto… Sretna sam što ju mogu škakljati i nasmijavati kad nam je do toga, što možemo biti glasne i ispuštati neke čudne zvukove kad smo tako raspoložene, što se možemo zajedno glupirati, ludirati i što mogu barem pokušati uljepšati njezino djetinjstvo. Sretna sam što joj mogu pričati, čitati slikovnice, pokazivati, uključiti ju u ono što radim jer ju to toliko veseli, sretna sam što sam tu kad me želi i treba.

Kako je jedan hrvatski pedijatar nedavno govorio u jednom članku, dijete treba svog primarnog skrbnika i kad ga nešto muči, ono traži mamu. Znam da se treba naučiti biti samostalno i da će sve to polako doći, no kad je dijete toliko malo, želi da mama bude uz njega. Mama je njegova sigurna i mirna luka, pruža mu utjehu kad ju treba, i tu je da mu pruži svu ljubav ovoga svijeta. Poanta je da želi mamu, a ne nekoga drugoga, tetu u vrtiću ili nekoga trećeg. I opet napominjem, svatko radi kako najbolje zna i može u situaciji u kojoj se nalazi, i ja podržavam svačiju odluku. Sigurno se neće svatko složiti sa mnom, no i ja kao i svaka druga mama samo radim onako kako smatram da je za moje dijete u određenom trenutku najbolje, naravno, sve to u krugu naših mogućnosti i uvjeta.

Postoji i ona druga strana, koja dolazi u paketu. No i na svemu tome sam zahvalna. Jer znam da je toliko ljudi koji bi htjeli iskusiti čari roditeljstva, a možda to ne mogu.

Sretna sam što sve to mogu ja, a ne mora netko drugi. Barem dok je još tako mala, jer znam da me vrlo brzo više neće trebati. Biti će sve samostalnija, pustit će mi ruku, neće mi toliko ljubiti obraze, i reći mama, ja mogu sve sama.

Sretna sam što sam postala mama, jer za mene nema ništa ljepše.

Foto: Pexels

Emina Horvat
EMINA Mama nasmijane i znatiželjne curice, čiji je dolazak na svijet ispunio njezin najveći san, onaj o majčinstvu. Kuhinja je za nju “happy place” u kojem obožava kuhati, miksati, dekorirati, sjeckati, miješati i stvarati ukusne obroke i slastice za svoje najdraže. Zahvalna na svemu što ima.