prljava tajna tete iz vrtića

Moj život posljednih nekoliko mjeseci izgleda kao dječja igračkica na navijanje od pet kuna, ona žuta mačka koja maše rukom naprijed-natrag. Znaš na koju mislim, vidjela si je u izlogu kineskog dućana kako ti se ruga. Svjesno-nesvjesna golemog iskoraka u životu koji me čeka u devetom mjesecu kada Cvita zakorači u školu, na koji nisam spremna i ne znam kako ću preživjeti, odlučila sam s vama podijeliti jedno iskustvo za koje sam se zaklela da nikada neću napraviti.

Neću vam soliti pamet o tome kako i što biste trebali raditi s predškolcem jer nemam pojma. Uz sve dnevne obaveze i bracu koji na snažno ulazi u razdoblje užasne dvojke i gađa nas svime što mu podleti pod ruku, uspjela sam izgubiti moć kako uopće doprijeti do nje. Tete u vrtiću vidim da savršeno uspijevaju međutim ja ne mogu. U čemu je kvaka kvragu, pa nisam valjda toliko retardirana?

Smiješno mi je, a plakala bih

Imam jednu ludu frendicu, zove se Marina. Nas dvije dijelimo četvero djece, dva muža, posao i sklonost otkačenim glupostima koje debelo nemaju veze s našim godinama. Jednog petka navečer ničim izazvane, odlučile smo navući sve plastične, šljašteće i odurne odjevne artikle koje posjedujemo i otići na koncert od Renate Končić Minee i Ivane Banfić. Namontirane u plastiku, cupkajući od hladnoće, čekale smo da se otvori blagajna kluba u Novom Zagrebu za izlazak koji sam između ostalog odlučila ovjekovječiti video vlogom, jer kad ćeš pobogu idući put vidjeti Mineu i Ivanu Banfić da pjevaju UŽIVO? Trash i lom.

Kakve veze ima teta iz vrtića sa ovim? Totally ima, jer je među ljudima iza nas, potpuno normalno obučena (jer je normalna jel’te), cupkala i teta iz vrtića koja je ujedno i edukator, kolumnist za hrpu mamećih portala i, kako će se pokazati rješenje mojih, roditeljskih muka. Kliknule smo na prvu, premda smo Marina i ja izgledale ovako (pogledaj sliku dolje).

Ne biste vjerovali koliko je dance trash postao popularan, proklete karte smo čekale više od sat vremena. Očito je svaka prolupala 35+ godišnjakinja stajala u tome redu.  Nego, vratimo se mi teti iz vrtića. Krateći vrijeme kroz tih sat vremena uz usputni razgovor o prelošim dance hitovima i kratkim horor pričama iz srednje škole uspjele smo ju izmučiti i pitanjima o našoj djeci s kojom ne možemo izaći na kraj.

Bile smo legit “moje dijete je najgore” mame. Nismo se preseravale. Marina ima sličnu situaciju, možda mrvicu težu jer je njena Lucija inteligentna za dijete duplo starije dobi tako da sa malom nije lako ulaziti u raspravu.

Pitam se na koga je.

Kuknjava je upalila. Samo nekoliko tjedana poslije na mojem fejsu blinkala je poruka s linkom na radionicu pod nazivom “Kako uspješno komunicirati sa djetetom”. Voditelj – edukator NLP majstor praktičar Lana Kihas. Moja teta iz reda za blagajnu kluba u Novom Zagrebu.

Prijavila sam se bez razmišljanja, i stavila plus jedan. Ide i moj muž. Ako ja trpim, trpiti će i on, a rješenje ćemo naći zajedno. Barem sam tako napenalila da će se dogoditi.

Kako to izgleda?

Nikada nisam bila na radionici, tečaju niti sam čitala upute o tome kako rukovati s djecom, ali sada mi je voda došla do grla. Moram se namorati pa ćemo vidjeti ima li to smisla.

Grupa u koju smo uletili bila je vrlo mala, jedva šest ljudi. Moram reći da sam odahnula kada sam vidjela da ima još dva artikla tate uz mojeg muža, koji je uporno pokušavao izmigoljiti iz zadatka jer radionice su nešto na što idu žene. Čudim se da sam ga uopće uspjela natjerati da ide, jer njime se ne može jednostavno manipulirati, kad neće – neće i točka. Možda da prvo odem na radionicu kako manupulirati mužem?

Ali eto došao je, sjeo i i prevrtio očima tako jako da je poslije manualno namještao fokus pola sata.

Ima nešto u energiji ljudi koji dijele isti problem i zajedno ga pokušavaju riješiti, kao grupe za liječene alkoholičare. Tako smo izgledali, na stolicama složenim u krug,  umornih i uznevjerenih lica, i Lana u sredini kao Isus izbavitelj.

Najviše mi je u oči upao par koji je sjedio pored mene. Presimpa par, ona slatka i vrckava, glasna, a on smiren i odmjeren. Imaju malenu curicu od dvije godine i oboje se maksimalno posvećuju djetetu. Promatram ih i vrtim si u glavi Jeffreeja i njegov – can’t relate.

Dok su se oni predstavljali i pričali o svojim problemima shvatila sam da njih dvoje nemaju situaciju kakvu mi imamo. Vrckava ima strpljenja do besvjesti, ali ima i Smireni. Jedno drugome ne ulaze u jurisdikciju, to je ono kada ti kažeš NE, ali odi pitat tatu da sad meni ne skačeš po glavi, pa tata kaže DA i onda vas dijete elegantno prevesla.

Vrkckava i Smireni imaju problem kako doprijeti do djevojčice upravo jer imaju previše strpljenja i koriste previše riječi kako bi objasnili ispravno od neispravnog. Dijete ih testira i gura granice, mala lopovica. Mi nismo nikako taj par, mi smo

Traljava i Nervozni

Ja osobno sam više tip žene preko puta mene, prekriženih ruku i nogu, stisnutih ramena i dvoje klinaca jednakih godina kao moji koji se ne mogu igrati jedno sa drugim, od kojih mi starije crpi 80% energije pa nemam vremena za mlađe. Kvantna matematika, ali objasniti ću. Nas dvije smo se pogledale i instant povezale na razini potpuno sam odustala jer ništa se ne može napraviti. Otpor je uzaludan.

Jedini zajednički problem koji smo svi imali je taj da nas djeca ne slušaju, a tete u vrtiću slušaju. Koliko veliku ulogu u upravljanju djecom igra emocinalna povezanost objasniti će i da je među izmučenim roditeljima bila i jedna teta iz vrtića, koja uspjeva s vrtićkom djecom, ali teško i sa svojom. Sama govori – kao da su mi prokljuvili sve fore i znaju prije mene što ću reći.

U jednoj od igara ili zezalica, ne znam kako da to točno nazovem, jer ovo je ipak radionica nije predavanje, trebali smo odglumiti kako “naređujemo” djetetu da napravi nešto što želimo.

Sve žene pristupale su nježno, opreznim tonom glasa kao ispuhani luftić na plaži u Makarskoj. Ljubavi nemoj ovo ili ono, koliko sam ti puta rekla ovo ili ono, ili moj stil i stil cure preko puta – pa daj više prestani /skakati po namještaju/brisati pod sa bratom/rastezati igračke po stanu.

Muškarci su se ustajali sa stolica, stali nasred prostorije, glasnim i snažnim nastupom

Umetni ime djeteta NEMOJ! umetni naredbu.

Nakon toga Lana je pokazala svoj način, kombinacija ovog ženskog, ali bez korištenja riječi ljubavi, milo, sunce mamino i muškog NEMOJ! Napomenuti ću samo da se moj muž do ovog trenutka potpuno opustio i uživao u zadacima, jer njegovi su načini bili ispravniji od mojih pa se pravio važan.

Koja je prljava tajna tete iz vrtića?

Ona ne dopušta da je dijete iznervira ignorirajući dok ne prekipi. Ne dozvoljava da je dijete prevesla da posprema za njim zadajući zadatke koje zna da ono nije u stanju odraditi, a da prethodno nije postavila pravila granice i „što ako“ pravila

Ne – sad ćeš sama pobrisat taj hamper vode koji si prolila po parketu, nego – ti ćeš pobrisati vodu, a ako nećeš moći ja ću ti pomoći. U redu? U redu.

Ne idi pospremi igračke nego možeš početi pospremati igračke.

Da mi je bilo sjediti još pet sati i zapisivati te trikove, i onda još imati u glavi kada i kako ih upotrijebiti.

Dnevni rituali kao što su spremanje i oblačenje za vrtić, što će biti prilično velika prepreka kod pospremanja knjiga i stvari u školi u našoj kući predstavljaju najveći problem. Naš problem je taj što odustanemo nakon petog ponavljanja jedne te iste rečenice, i što se na kraju izderemo. Naš problem je taj što nismo spremni izmišljati svaka dva tjedna novi trik kako ju natjerati da posluša, nego gulimo jedno te isto.

Moj problem, samo moj ali ne i mog muža, je taj što nisam prisutna dok joj zadajem zadatke. Urlam iz kuhinje da pospremi igračke, dok radim nešto za jesti ili iz kupaone dok kupam malog bez da sam stala ispred nje i naglasila kako to sada mora napraviti.

Koristim previše riječi u rečenici i trljam bezveze pokušavajući time pridodati važnost. Djeca to navodno ne razumiju, što mogu shvatiti jer i ja se isključim kada na tjednom kolegiju počnu sa tristo osamdeset stvari koje bi se trebale napraviti odjednom.

U dva sata koje sam provela na ovoj radionici shvatila sam stvari koje sam tri godine pokušavala dokučiti, a visile su mi pred nosom. Ne mogu naglasiti koliko mi je puno značilo što je moj nadrkanović bio prisutan jer smo vidjeli greške, ali i dobre primjere jedan kod drugog. Naši stresovi i svađe gotovo se uvijek vrte oko djece, i većina neslaganja oko postavljanja granica i tehnika koje koristimo u odgoju polaze od lijenosti i loše komunikacije. Budući da su to stvarno površni problemi jer se inače dobro slažemo, guramo ih pod tepih i prelazimo preko njih umjesto da ih riješimo.

Muškarci su danas puno prisutniji u odgoju djece, makar mi mislile kako vučemo kola 100% vremena. Briga me što je opće uvriježena činjenica kako smo samo mi žene te koje su nesigurne ili traže pomoć kod odgoja djece jer ni tate nemaju pojma ništa više. Oni utječu gotovo jednako koliko i mi, tako da bi trebali biti uključeni u ovakve stvari. Učiš dok si živ, trpiš dok učiš.

Jedino što bih voljela da je bilo drugačije jest da je radionica bila više prilagođena Cvitinoj dobi. Nije isto pročitati nešto i isprobati to u stvarnim primjerima, uz iskustva drugih u istom ili sličnom sosu jer puno brže shvatiš gdje je kvaka. Što više primjera, tim bolje. A i stvarno sam mogla bez ponovnog proživljavanja problema s tantrumima dvogodišnjaka, imam doma jednog.

Iduća radionica biti će s temom pripreme za školu (Polazak u školu bez stresa), usmjerena samo na predškolce, i mislim da će biti pun pogodak za ono što me muči.

Ovo su neki od trikova koje sam počela upotrebljavati nakon radionice, koje možete odmah sutra upogoniti ako dijelite moje probleme.

Idi tamo gdje je dijete, ne vrišti iz kuhinje.

Objasni loša ponašanja, povisi ton samo za opasna ponašanja (trčanje preko ceste ili navlačenje brata).

Spusti se na visinu djeteta, uspostavi konakt očima ili fizički privuci pažnju na svoje lice PRIJE nego počneš pričati.

Kad je histerija, pusti da se dijete ohladi prije nego razgovaraš o tome što je napravilo.

Koristi kratke i jasne rečenice bez upotrebe riječi ali. Govori odlučnim tonom. Ne trljaj u nedogled kao histerična baba.

Foto: Unsplash, privatna arhiva

 

Margarita Tomić
MARGARITA Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Mama jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki zaljubljenik u sport, koji se ne može kontorlirati u trgovinama sportske opreme i ima previše tajica sa histeričnim uzorcima.