izvadi onaj fini kristalni servis iz ormara i nazdravi svakodnevnom životu

foto: Paolo Nicolello

Koliko često razmišljate o prolaznosti života? O trenutku, ovom sada i kako ga koristite? Što vas tišti? Oko čega gubite živce? Kada malo osvjestim ova pitanja, shvatim da mi stres stvaraju životne situacije koje zapravo, kada prođe vrući, dati trenutak, i nisu tako užasne. Koje su rješive. Kada razmislim što me izbaci iz takta u odgoju djece, pa shvatim da se radilo o kombinaciji moje nervoze i njihovog neposluha što je formula za nuklearnu katastrofu, koja zapravo nije niti približno nuklearna, ali u datom trenutku je djelovala nerješiva. Zapravo, generalno, na što trošimo životno vrijeme?

Moja baka uvijek je imala onu jednu kombinaciju, finiju spavačicu, finiji donji veš koji je čuvala. Čuvala je za slučaj da mora u bolnicu, da tamo bude uredna i lijepa. Kao da će u tom trenutku to uopće biti važno? Imala je finiji komplet tanjura i kristalnih čaša za one neke posebne prilike. Imala je finije vino i finiji beštek… Sve to se čuvalo. Za ono nešto posebno. Oduvijek sam razmišljala koliko to zapravo ima smisla. Kakav posebniji trenutak? Za koga to čuvamo? Život ti izmakne iz ruku u trenu, a ti čekaš ono nešto posebno. Znala sam već tada, dok sam bila mala, da ja neću tako. Iz tog finijeg servisa nikada se nije jelo, te čaše nisu bile ispunjene onim finijim vinom i nisu zveckale od radosnih nazdravljanja. Ostale su prazne, pokrivene prašinom. Jer, posebni trenuci su prošli i u tim trenucima nas nije bilo briga iz kakvih čaša nazdravljamo, bitno nam je bilo da smo zajedno. Pa tako taj fini servis još uvijek čeka, čaše su u staroj staklenoj vitrini, spavačica i dalje ima etiketu, i sve to je u našoj staroj kući u kojoj više nema nje.

Mi jedemo svaki dan iz finijih tanjura, muž i ja si natočimo navečer vino u finije čaše, jedemo sa servisom koji je moja baka 100 godina čuvala i prenosila s koljena na koljeno. Jer neću robovati materijalnim stvarima. Danas jesi, sutra nisi. Uživat ću svaki dan. I ako padne ta čaša i razbije se – bit će mi žao, ali ni približno kao što bi mi bilo da nikada s njom nisam nazdravila jednom običnom danu ispunjenom glasnim smijehom, pokojom suzom, ma može biti i psovkom u ljutnji. Jer, to je život. Sazdan od emocija.  I taj život nam se otrgne iz ruku, a nismo toga svjesni.

Zadnjih par dana moje srce je ispunjeno tugom zbog tolikih gubitaka. Zbog gubitka nje, na čijim usnama su izgovorene riječi „oprosti jer nisam više vremena provela s tobom…“ Zbog gubitka onog djeteta koje je istrgnuto roditeljima iz ruku. Nenadano, grubo, nehumano. Zbog gubitka koji gotovo uvijek dođe iznenada. Ne možemo se pripremiti. Čitaš, slušaš i razmišljaš o tragedijama koje nas okružuju, ali ne osjećaš da se to događa tu, ispred tebe. Da se može dogoditi tebi. I ne mijenjaš svoj pogled na svijet, sve dok se ne dogodi. Ali, nekada je prekasno. Prekasno je za one koje smo izgubili.

Svjesna sam da je život jednostavno takav. Da nam je tempo takav da ne stigneš razmišljati o sitnim stvarima koje čine život i koje zapravo nikada nisu stvari. Svjesna sam da ću se još sto i jedan put iznervirati na situacije koje zapravo nemaju nikakvu težinu u mom životu, a opet su situacije koje čine moj život. Da ću viknuti na klince kada su neposlušni i pomisliti kako mi je teško, jer zaista je, iako sam svjesna da zapravo mogu biti sretna jer imam to dvoje malih koji me ništa ne slušaju.

Ali život je takav da te tjera da ne misliš tako. Imam sreće što me ne slušaju, imam sreće što su tu u maminom gnijezdu i pazim na njih, imam sreću da ih mogu gledati dok spavaju, osluškivati njihovo mirno disanje. Jer, život ti takve trenutke istrgne iz ruku kada se najmanje nadaš. Koliko je to kaotično. Biti sretan što se imaš razloga živcirati zbog tih glupih stvari. Tih glupih i sitnih stvari koje čine život. A s druge strane ti te iste glupe i sitne stvari otežavaju život, sprječavaju te da zapravo opušteno uživaš. Začarani krug.

Sjedim sa svojom dragom prijateljicom nedavno na kavi, pričamo o djeci, pričamo o životu. I nekako smo se na trenutak prepustile tom osjećaju beznađa. U kakav svijet smo rodile djecu? Imaju li šanse za ljepšom budućnosti? Za zdravom budućnosti? Zapravo, ta briga i taj osjećaj straha započinje od trenutka kada saznaš da si trudna. Briga za vlastito dijete i njegovu budućnost koja je toliko nepredvidiva. Možda čak i zastrašujuća? Zapravo, kada bi onako grubo gledali, rađamo ih da se bore. Jer, život na kraju ispada jedna velika borba. Borba od rođenja. S druge strane, ne želim tako razmišljati. Jer, koliko god je život borba, toliko nam znače oni sretni trenuci. Kada sjedneš nakon napornog dana, razmišljaš o tim lijepim trenucima koji su se dogodili. Makar ih taj dan i nije bilo puno. Ali, bilo ih je. Uhvaćen osmijeh druge osobe, topla kava dok je vani zima, toplina posteljine i poznatog doma, najdraža serija na tv-u, miris omiljenog jela u hodniku zgrade, dok se vraćaš gladan s posla. Pogled tvoje druge polovice. Osjećaj mekane kože vlastitog djeteta dok se držite za ruke. Udarac bebine nogice u trbuhu. Osvjestit ću sebi takve trenutke kada god mogu. Jer ti su trenuci život. I za te trenutke treba nazdaviti onim finim kristalnim čašama. Obrisati prašinu s njih i ispuniti ih onim finijim vinom prije nego se ukiseli.

Možda ovaj moj tekst nema nikakvog smisla, ali takvo mi je stanje duše trenutno. Ranjeno gubicima kojima smo svakodnevno okruženi. Željom da život bude ispunjeniji sretnim trenucima i da ga više cijenimo. Koliko sam puta pročitala „budite zahvalni na svakom novom danu“. Zaista, budimo zahvalni na svakom novom danu. Racionaliziraj u glavi što te opterećuje i pronađi rješenje, jer za sve postoji rješenje. Osim gubitka voljene osobe. Zatvori taj laptop nakon posla, ugasi taj tv, dok se voziš u gužvi poslije posla, poglasni glazbu i pjevaj iz duše. Uživaj u glasnom smijehu svoje djece. I izvadi taj fini servis za posebne prilike i posluži na njemu uobičajene pohance s pireom.

 

Sonja Švajhler
SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma