uspomene za koje se isplati živjeti

Uspomene. Na sitnice. Na drage ljude. Ljude koji su obilježili moj život. Ljude koji su došli i otišli. I samim time su za mene potpuno nevažni. Ali i ljude koji su ostali i još su uvijek tu uz mene. Ljude zbog kojih sam shvatila kakva nikad ne želim biti i kakvim se ljudima želim okružiti. Ljude koji su mi donijeli toliko lijepoga i tu su uvijek i bez obzira na sve. Ljude koji više nisu sa mnom, poput mog djeda, a znače mi sve na svijetu. Ljude koji su na mene pozitivno utjecali ali i ljude koji su mi pokazali kako je toliko malo potrebno za sreću.

Uspomene. Na nezaboravna putovanja. Iskustva. Finu hranu. Dobro društvo. Obitelj. Avanture. Izlete. Zagrljaje. Bezbrižnost. Dodire. Vrtlozi emocija. Nekontrolirani smijeh. Muževe šale. Prvi poljupci. Držanje za ruke. Sramežljivi pogledi. Pogledi koji su govorili sve, bez ijedne jedine riječi. Uspomene na trenutke od životne važnosti. One prve momente s djetetom, kad se osjećaš sva nespretna, drhtiš od sreće, a opet znaš da imaš u sebi sve što je tom djetetu potrebno. Onaj prvi pogled na tek rođenu bebicu zbog koje sve dobiva novi smisao.

Uspomene. Na svaki i najmanji detalj. Djetinjstvo. Život na selu. Igre, trčkaranje po poljima. Penjanje po balama sijena. Dozivanje kiše poput indijanaca. Skakanje po lokvama. Utrke na rolama. Uskakanje u suho sijeno u štaglju. Glupiranje s djedom. Radne akcije nakon kojih smo se veselili bakinoj hrani i trenutku kad bi svi skupa sjeli za stol. Sadnja krumpira, branje domaćeg graha, pomaganje mami u vrtu. Penjanje na trešnje i promatranje prolaznika na cesti, istovremeno puneći trbuščiće. Igre s kukuruznim barbikama (da, i lati kukuruza bi nam glumile lutkice). Kreativno igranje. Nisu nam trebali lunapark, tematski parkovi, ili ne znam ni sama kakvi izlasci i sva moguća današnja čudesa. Ne kažem da je to išta loše, ali znali smo se vraški dobro zabaviti bez svega toga.

Uspomene. Na noći kad bih prespavala kod rodbine. Jutra kad bih se budila kod bake i krajičkom oka škicala da li mi već priprema bijelu kavu s najfinijim domaćim kruhom. Ili domaći kruh s medom kojega je proizvodio djed koji je živio za pčelice. I dan danas kad posjetim njegov grob pomislim da je sretan ako mu oko groba leti koja pčelica. Miris meda kad bi bila akcija vrcanja meda. Pčelice koje bi nam ulijetale pod majice. Trn u nozi zbog kojeg sam iz šume doskakutala na jednoj nozi. Šetnje do šume u kojoj je raslo najdivnije cvijeće. Gradnja kućica usred šumskih grmova i drveća. Branje kestena i potrage za vrganjima u nadi da ću ih naći više nego tata. Eksperimentiranje s mamom u kuhinji. Mamine torte u nezamislivim oblicima. Torta kao replika naše kuće, e ona mi se baš urezala u sjećanje. Naše kuhanje u blatu i igranje restorana. Bakin vrt bi nam služio kao samoposluga. Ples dok bi mi mlađa seka svako malo gasila radio. A kad sam spavala kod bake, ako je baka kad se probudim bila u dvorištu, krenula bih za njom, navlačeći na sebe neki od njezinih džempera i promatrala bih kako hrani životinje, čisti tikve, što sam i sama voljela raditi, da bi od koštica pravili ulje. Na glavi djedova ruska kapa koju sam iz nekog razloga obožavala. Berbe jabuka i grožda. Odlasci na sladolede, nekadašnje bačvice, loptice i lučke su bile hit i još danas bude sjećanja.

Uspomene. Na važne životne lekcije. Događaje koji su me oblikovali u osobu koja sam danas. Fakultetske dane. Zajedničke vožnje vlakom. Zaruke. Vjenčanje. Stvaranje obitelji. Razgovori do dugo u noć. Odlasci u kina. Trenuci za nas. Uživanje uz more koje toliko opušta. Kupanje na kiši. Trenutak kad dvoje postane troje. Trenutak kad se zagrlimo svo troje, a nas se dvoje gledamo i ne možemo vjerovati da je dijete koje su mi položili na prsa naše malo čudo. Naše sve. Trenutke u kojima smo nekome mogli pomoći ili nam je netko pomogao. Trenutke u kojima smo spoznali za što živjeti i za što se vrijedi boriti. I još mali milijun drugih uspomena.

Naizgled male stvari, a zapravo toliko velike. I naše srce to najbolje zna. Znamo i mi što je to što nam najviše grije srce. I za to živimo i za to se borimo cijelim našim bićem.

Osobno, uspomene su mi sve i jednako važne kao sadašnjost i budućnost. Nema mi dražeg od ono malo vremena kad mogu pogledati albume s fotkicama i vratiti se, barem u mislima, u trenutke koji mi toliko znače.

Uspomene su ono što živi u nama i što nas diže, sila koja nas drži jakima i kad nam je teško.  One su naša sreća, zadovoljstvo, ponos i ono na čemu smo zahvalni. Uspomene su ono nešto što nas čini kao osobe takvima kakvi jesmo i daje nam smisao i snagu da se izborimo i s najtežim izazovima. Pamtimo ih i čuvamo kroz razne vizualne i emotivne kanale, putem fotografije, videa, skupljamo ih u albume, danas popularne radosnice, bookove, ali ponekad se dogodi i da uspomenu zabilježimo samo kao emociju. I to je sasvim u redu. Uspomene nam omogućavaju da učimo iz svega što smo proživjeli, oblikuju nas, na neki način usmjeravaju i pomažu nam ostvariti svoje snove i dostići željenu sreću.

Kad god je meni teško, zavirim u svoje sjećanje, prizivam uspomene i nekako mi odmah bude lakše. Osvijestim činjenicu da je uvijek bilo i uvijek će biti teških trenutaka, no sve ovo lijepo što pamtim dok sam živa je jače od svega toga. Jer znam da sve ovisi o meni i mom načinu razmišljanja. Kako si sama posložim prioritete u životu tako će mi i biti. Želim živjeti život ispunjena, stvarati uspomene s obitelji i biti zadovoljna svime što sam postigla. I ono najvažnije, ne žaliti za ničim. Želim znati da sam proživjela život kako sam najbolje znala, ne opterećujući se svime onime što smatram nepotrebnim i besmislenim, a mnogi se danas time opterećuju. Ljudima je bitno da se uklope u društvo koje im ne paše, žele biti prihvaćeni i ne bore se za sebe i svoje stavove. To je ono što nikad nisam htjela činiti. Radila sam po svom i na to sam danas ponosna. Upravo zbog toga sam stvorila toliko divnih uspomena i još sam više ponosna na sebe.

Ni jedna uspomena nije manje bitna, svaka je jednako značajna. Upisana u sjećanje zauvijek kao najljepši dar, jer ono materijalno zaboravljamo, no emocije i to kako smo se osjećali u trenucima koji su obilježili naš život ostaju trajno zapisane u našim srcima.

Foto: Unsplash

Emina Horvat
EMINA Mama nasmijane i znatiželjne curice, čiji je dolazak na svijet ispunio njezin najveći san, onaj o majčinstvu. Kuhinja je za nju “happy place” u kojem obožava kuhati, miksati, dekorirati, sjeckati, miješati i stvarati ukusne obroke i slastice za svoje najdraže. Zahvalna na svemu što ima.