pravi virtualni lopovi

Temperamentna sam otkako znam za sebe. Znate, klasična priča, mrzim nepravdu i ne mogu samo šutjeti kada do nje dođe. Cliche, je. Ali trebalo bi biti vise takvih klišeja na ovom svijetu ako mene pitate.

Danima, ma tjednima (realno godinama) me pikaju iste stvari, iste mrlje ljudske zlobe i nonšalantna nepravda koja okalja ono dobro, ono lijepo, ono čarobno što ljudi nose u sebi, što stvaraju i što uporno pokušavaju probiti kroz dnevno sivilo koje nas okružuje.

Pričam o krađi. Ali, ne samo o krađi, već o tome kako mi kao narod percipiramo to kada ti netko oduzme nešto što je tvoje.

Sjećate se onih reklama prije filma na DVD-u? Dramatična scena krađe auta popraćena rečenicom u još dramatičnijem fontu “ne biste ukrali auto”, i poruka koja zapravo govori da ako već ne bi ukrao nekom vozilo onda nemoj ni skidati filmove jer je to isto krađa.

Hah, kako mogu usporediti film kojeg downloadaš s krađom auta? E pa znaš što? Mogu.

Jer je krađa. Jer si uzeo nešto što nije tvoje (bez dopuštenja i bez kompenzacije).

I dobro, danas nas većina pošteno plaća Netflix, HBO (ili slične programe) pa legalno gledamo filmove i serije iako u glavi još uvijek ne shvaćamo težinu krađe kada se radi o nečem sto nam nije fizički oduzeto.

Ali, što kada to nije nešto opipljivo? Kada je nešto što percipiramo kao “virtualno”? Zar je onda to mini krađa? Ne. I dalje je krađa, i ako si to napravio, i dalje si lopov.

Prošle godine pročitala sam apel jedne bivše studentice koja je saznala da je neki lik skoro pa copy-pasteao njezin završni rad. Rad oko kojeg se trudila godinu dana, svaki dan. Rad koji joj je bio bitan, u koji je uložila vrijeme i ljubav i na kojem se temelji njezina diploma. Netko je samo došao, uzeo, predstavio kao svoje i sa nula truda dočekao svoju diplomu. Njezin apel je bio u smislu što učiniti, da ga ne želi oštetiti, ali da smatra da to nije u redu. Bila sam tako ljuta na tog dečka i tako sam se čudila toj curi što je ostala mirna i dovoljno dobroćudna da mu nije htjela napraviti nešto nažao. Pročitam more komentara ispod misleći kako će joj ljudi dati konstruktivne savjete kome ga prijaviti kad ono…more mržnje i napada na tu curu. Da, na curu ČIJI JE RAD UKRADEN. Izjave kao “kako si razmažena sad ćeš dečku zeznut život zbog svog ega”, “kako te nije sram”, “koga boli briga za to, pusti čovjeka na miru”, “dečko se snašao, a ti ćeš ga sad zajeb*t”.

MOOOOOOLIM?!!!?? (Nema toliko upitnika i uskličnika na svijetu za moju ljutnju). Brani se lopova. Doslovno, ekipa brani lopova. I vrijeđa osobu čiji je rad ukraden. I to je normalno jer čuj, “dečko se snašao”. Sjećam se isto jednog komentara koji je glasio nešto u stilu “ti si garant jedna od onih koja je cinkala učitelju da netko žvače žvaku”. Pazite usporedbu, krađa završnog rada na kojoj se temelji stručna fakultetska diploma sa osnovnoškolskim cinkanjem. A isti ti ljudi, ista ta zlatna mladež, će lokati u birtiji i govoriti kako ova država ništa ne vrijedi i kako su si svi političari platili diplome i pokrali državu.

Prije par tjedana je jedna velika svjetska firma (she.in tebe gledam) pokrala par umjetnika, jednu i s naših prostora. Doslovno su uzeli njihove slike/grafike/umjetnička djela, i bez pitanje, kompenzacije (bez ičega), samo besramno te printove stavili na jastuke, slike i slične proizvode koje su prodavali na svojoj stranici. Dugo im je trebalo da odgovore na svoju krađu, a na kraju i jesu samo zato što se hrpetina ljudi na internetu krenulo žaliti i javno ih prozivati (go dobri ljudi interneta!).

Ali naravno da su počeli izvirivati komentari…”pa trebalo bi im biti drago, oni su velika firma, ljudi će ih prepoznati, dobili su super marketing”…

Kako? Kako je u iti jednom univerzumu ok da netko uzme nešto na čemu si radio? Nešto tvoje. Nešto što ima vrijednost. Nešto što im ne pripada.

Bili bila ista reakcija da poznati umjetnički preprodavač uđe u kuću tvoje bake i ukrade sliku koju je naslikao tvoj šukundjed i proda ju? Bili to bila krađa? Ili bi to samo bio “super marketing”!?

I kulminacija svega. Žena koja je krala tuđe tekstove (i to očito već duži period). I kada ju se prozvalo za to (osim što je žena krenula prijetiti), pojavili su se komentari kao “nije to tako strašno”, “pa dogodi se”, “čemu drama”, “nije zaslužila da joj se prijavi profil”. I onda na površinu ispliva kako je ista ta žena prošle godine napravila istu stvar, i kada se oglasila osoba čije je tekstove ukrala, kako to nije u redu…našla se vojska spremna napast s komentarima “nije ok da ju javno prozivaš”.

A ok je da ona godinama krade tuđe tekstove? Da se kiti tuđim perjem? Da uzima nečije slike?

Zar zaista ne znamo što znači intelektualno vlasništvo? Zar nam je moralni kompas toliko pošemeren da nam umjesto sjevera piše “a nije big deal”. Zar je korupcija toliko duboko ukorijenjena u naše društvo da ju uopće vise ne primjećujemo?

Krađa je krađa.

Ako si ukrao nešto opipljivo, kao auto ili mobitel. Lopov si.

Ako si ukrao nešto “virtualno” kao nečiji tekst, grafiku, sliku. Lopov si.

I to pravi, opipljivi. A ne virtualni.

Foto: Unsplash

Una Pašić Gregović
UNA Rođena i odrasla u Egiptu, život ju je smjestio u njen najdraži Zagreb. Project manager-ica, blogerica, zaluđenica DIY projektima, ljubiteljica putovanja, jezika i velika izjelica s mišljenjem o apsolutno svemu. Odnedavno se hvali titulom mame, i to jednome visokofrekventnom čudu (u pravom smislu te riječi) imenom Zrin, koji je na svijet došao u kadi. Žena bradatog čovjeka s kojim voli ispijate kave i pričati satima.