priča o promjeni – novo poglavlje

Prošlo je malo više od mjesec dana od početka novog poglavlja. Počelo je „odmaranje“ i već prvog dana to-do tablica je bila spremna. Zapisane sve obaveze i zadaci koje treba obaviti, a zbog posla ih nisam stizala, sve promjene koje planiram uvesti u svoj život i u život cijele obitelji, da budemo sretniji, ideje i planovi za budućnost. Sve crno na bijelo raspoređeno po danima, tjednima. Užurbani raspored jer tako se mora. Ne radim, ali imam posla i moram. I krenula sam po popisu odmah prvi dan. Obavila skoro sve, umorila se, ali sam bila produktivna. Drugi dan ista stvar skoro sve, treći dan su krenule frustracije zbog neobavljenog dan ranije i puno više umora. Do kraja tjedna sam takva frustrirana i umorna dobila još jezikovu juhu od muža da sam se zbilja zapitala šta radim. Nisam sama sa sobom bila na čisto što radim pa sve što moram, govorio je glas u glavi, ali sad zbilja neke stvari ne moraš odzvanjale su riječi od muža. Ali kako ne bih morala, nisam navikla da ne moram, opet je ponavljao glas u glavi. Mora se. Sada imam vremena i stignem, moram.

Nakon puno razmišljanja shvatila sam da moram samo jedno. Odmoriti, zbilja odmoriti onako kako nisam odmorila nikad do sada, jer ovakva prilika za odmor ne može se pružiti dva puta. Ako sam čekala sa nekim administracijama za obaviti godinu dana pa čekati će još mjesec dva, ako sam rekla da ću srediti dokumente od stana prije dvije godine i još stoje u istoj ladici pa nek stoje još malo. Detaljno proljetno čišćenje stana treba biti baš u proljeće? Zbilja ne mora.

Oduvijek zavidim ljudima koji mogu sve pustiti i isprazniti glavu. Meni glava nikad nije bila prazna. Ni na jednom godišnjem odmoru do sada. Mogu reći da volim uvijek nešto planirati, organizirati, slagati i preslagivati misli ili sam možda to radila jer nije bilo prostora za odmoriti? Zanimljivi se horizonti otvaraju kad staneš i kad se zatvore jedna vrata, a druga vrata se otvaraju, čak vrata sama dolaze pa se otvaraju. Zaista vjerujem da je svaka promjena promjena na bolje, a hrabrost, hrabrost dođe kad joj se najmanje nadaš. Spoznaja, katarza, mentalni detox.

Čini mi se da je ovo proljeće zelenije od prijašnjih, da se ljudi više smiju nego lani (ili se ja više smijem pa primjećujem i ostale), novi dragi ljudi ulaze u život, naravno često ima i tuge i neizvjesnosti, i intenzivnije je, ali su rješenja bliža i jasnija, a sunce sjajnije. Čak je i kiša ljepša, a skakanje po lokvama je postalo obavezno. A zašto sve to odjednom? Kad staneš, a stvari nastave dalje svojim tempom, shvatiš da se situacija promijenila, iako se čini da nije. Kad makneš moram-ne moram bar na kratko i daš glavi da primijeti stvari na novi način svakodnevica postane ljepša. Jer uvijek je bilo ljudi i tužnijih i sretnijih, proljeće je uvijek zeleno, a kiša uvijek mokra, ali način na koji vidimo stvari ovisi o tome kako se osjećamo. Koji je zaključak novog poglavlja? Samo vlastita promjena donosi promjene u naš život i nadam se, da bez obzira sve ovo ostane moja promjena, da svijet vidim kako ga vidim danas.

Fotografija: Unsplash

Lana Račić
LANA Varaždinka sa zagrebačkom adresom. Inženjerska glava koja obožava kontrolu i organiziranost onda kada njoj paše. Voli smijanje i sanjarenje. Zaljubljena u fotografiju, putovanja i svoju obitelj. Friško udana, majka dvogodišnje djevojčice i žena najjačeg muža u kvartu.