da sam ja superheroj

Dok ležim kraj svoje bolesne najmlađe kćeri koja se već danima bori sa virozom i visokom temperaturom i gledam svoju desnu ruku sa slomljenim prstom i hrpom masnica (jer trebalo bi paziti dok se zatvara ograda, a ne zujati okolo), mislim kako to sve ne bi trebalo biti tako. Jednom kad postaneš majka i supruga, trebala bi postati besmrtna boginja koju ništa ne može povrijediti ni u kojem smislu. Superwoman koja može poletjeti kad djecu treba dovesti ili odvesti iz škole, tako da mogu raditi i na nekom udaljenijem mjestu od doma, a ne provesti pola života putujući autom ili busom pod neprekidnim stresom hoću li sve stići. Da budem stepfordska supruga koja kuha savršene ručkove koji nikad ne zagore i zna savršeno dinstati luk (nema te magije kojom bih ja to uspjela), usput savršenog izgleda i ponašanja, da uz presretnu djecu i muž bude zadovoljan. Ili čisto samo malo, mrvicu čarobnog vilinskog praha kojeg bi tu i tamo mogle baciti i da se sva kuća magično dovede u blistavo savršenstvo, a mi možemo u miru otići u kino. Što kažete? Je li vam to ikad palo na pamet?

Ja volim bajke, romantiku…serije o superherojima…jer ponekad bih stvarno voljela imati barem malo njihovih osobina. Trenutno nažalost dijelim sličnosti jedino s kapetanom Kukom, kako me moja kćer prozvala zbog imobiliziranog prsta koji strši kao kuka. Nevjerojatno je kako te samo jedan slomljen prst i otekla ruka, a ja sam dešnjak, mogu izbaciti iz funkcije. Nikad prije nisam ništa slomila, tako da mi je ovo bila potpuna nepoznanica do sada. Ne mogu oguliti jabuku, odrezati kruh, pisati. Jedva obučem sebe, kamoli dijete. Ne mogu voziti, skuhati nešto normalno. I naravno, baš se tada tako posloži da se cijela obitelj razboli, muž na poslovnom putu, baka i djed pod antibioticima, drugi rade…ostaje moja seka koja uskoči kad god može s obzirom na posao tako da smo nju izmaltretirale maksimalno, a i sama se jadna tek oporavila od bronhitisa (hvala sister). I sad bih ja trebala mirovati, s rukom na povišenom!? Hahaha, dobra fora! Gdje je sad Doktorica Pliško?

Dok trčim po kući tražeći vlažne maramice, razne lavore za povraćanje, sirupe protiv temperature, tako u svemu tome ne stignem ni misliti na sebe, osim kad me bol opomene. A uz spomenuti prst, bolna leđa, iščašeni kuk od rođenja itd. boli mi ne nedostaje, svakodnevno je tu. I tad me uhvati tuga i te moje suze, jer kako takva da ispravno brinem za svoju obitelj? Kako da ne poželim malo više nadljudske snage? I zar ne bi bilo lakše da ne trebam spavati?

Kad smo doveli kćer kod doktora, rečeno mi je da joj dajem premalu dozu sirupa protiv temperature jer je ona veća i jača od prosjeka. Sa prve dvije kćeri nisam imala takve slučajeve, ali nekako sam se tako loše osjećala, kao trebala bih to znati.  Nisam ja Dr. Oz, kako da ja mjerim sirup po kilaži, nitko mi to prije nije objasnio, dajem onako kako piše u uputama ali ni to više ne valja. I sad samo malo te čarobne moći da u svakom trenutku znam što je ispravno ili barem da se ne osjećam toliko krivom kad negdje pogriješim.

Biti ljudsko biće i majka istodobno, nekako mi se čini da je to sve više pogrešno. Jer trebala bih znati odgovor na svako dječje pitanje, lijek za svaku njihovu bolest, biti nasmijana i našminkana u svako doba. Kao da to svijet očekuje od svake majke odnosno majka to očekuje od sebe. A takve savršene standarde može ispuniti samo boginja ili superheroj, odnosno ja znam da ja ne mogu. Toliko neispavana, zabrinuta, dok pišem ovo jednom rukom, ne sjećam se jesam li zube danas oprala. Mog muža danas neće dočekati uređena supruga u lijepoj haljini već  izmučeno čudovište u poderanoj trenirci. A toliko bih voljela da je obrnuto…možda uz malo više sna i dadilju bih to i uspjela.

No, u nedostatku ikakvih nadnaravnih prijeko potrebnih moći i pomoći (ili barem frizera), moram se snalaziti kako znam, uz sve moguće motivacijske govore koje si mogu održati. Svim supermamama koje razumiju o čemu pišem, držite se! Niste same! Doći će naših 5 minuta! Meni je vrijeme za novi zavoj, 3 sekunde odmora, mjerenje temperature, provjeravanje zadaće, završavanje ručka, stote maramice za brisanje nosa…ma, kad bolje razmislim, ni jedan superheroj ne bi ovdje izdržao ni 24 sata.

Foto: Unsplash

Ana Šantorić Kekez
Mama tri predivne curice koja voli knjige, putovanja i Starbucks. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.