a kako bi bilo da si nađete život?

Sjedim pred kompom u tišini. Kraj mene je vrela kava koju sam si napravila tek sada, oko 11, nakon što sam prvi put od kada imam Instagram, zatvorila profil. Kava je tu da pomogne sa zapetljanim mislima, a komp da ih lakše uobličim. Jer što se točno dogodilo da me navelo na ovakav potez i što Gazde imaju s tim?

Da, dobro ste pročitali. Gazde. Tamburaši u kožnim hlačima. Na njih mislim. Ali na njih ćemo se još vratiti, obećajem. 

Kao zaposlena mama i trudnica, expat u stranoj zemlji, nemam previše vremena za fizička druženja. Naravno, jedno do dva tjedno se ubace, ali kao i mnogi danas, puno više se oslanjam na društvene mreže nego što bih voljela priznati. Jer tako razgovaram s prijateljicama koje su 1500km daleko dok gledam svoju kći kako pliva u bazenu, razmjenjujem poruke s prijateljicama koje u blizini sjede zarobljene ispod usnulog djeteta dok kuham ručak. Koristim trenutke da zavirim u živote onih koje me inspiriraju i vesele te im zauzvrat pružam isto. 

Ali sve to je odjednom počelo kopnuti. Jedan krivi korak u chat grupu koju sam krivo procijenila, i saznala sam sve o volumenu ženske zloće. Jer možda smo supermame, ali vjerujte mi, nikada nisam upoznala muško da je sposobno napraviti u tjednu ono što je žensko sposobno u minuti. Iz povrijeđenog ega, ničeg više. A onda su se na to naslagali lažni profili, poruke koje služe provociranju, sve elegantno sakrivene iza zatvorenih profila. 

A baš to mi je najiritantnija opcija na Instagram. Da se mene pita, zabranila bih zatvorene profile. Ne želiš pokazati sadržaj? Nemoj biti tu. Vrlo jednostavno. Ovako svatko od nas tko otvara vrata u svoj život i svoj um osjeća nepravdu – jer ja sam skupila muda da tebe pustim u život, ali ti mene nećeš? Na kraju krajeva, misliš da je ok da vodimo dijalog, ali da ja nemam pojma s kime razgovaram? I na sve to što me već dugo ‘svrbilo’, sjela je krađa teksta kao budali šamar. 

Što je najgore od svega, krađa se nije niti ticala mene osobno. Ticala se osobe koja mi je draga. I ja sam ga prepoznala. Završilo se prijetnjama sa zatvorenih profila, slanja slika vlastite djece skinutih s društvenih mreža i blokiranjima na milion strana. A donedavno sam naivno razmišljala da uopće ne kužim čemu block služi.

I dok sam se oporavljala od tog saznanja o bullyingu koji se događa  pozadini, shvatila sam da me to iskustvo promijenilo zauvijek. Odjednom sam imala osjećaj da se moram osvrtati iza sebe jer nikad ne znaš tko te promatra. Do tada su to bile žene koje su došle po dozu smijeha i realnosti. Nakon svega ovoga u to više nisam bila sigurna. 

I zato sam ušutila. Jednostavno se više nisam osjećala dobro dijeleći sve ono što me do tada veselilo. Imala sam osjećaj kao da sam utihnula. Da, sve što govorim proizvodi buku i održava komunikaciju na životu, ali nema zapravo nikakve težine. Preplavio me osjećaj da mogu pričati samo o onome što je već tristo puta prožvakano, a to mi nije u interesu. Jer što ja vama imam za reći o bio kašicama ili blw metodi? Nema smisla da vam pišem o trudničkom umoru i mentalnim pripremama – sve je to već netko napisao. A meni se ne da. Jer prvi put, od kada imam blog, susrela sam se s onim osjećajem koji imate kada pričate u velikoj skupini ljudi, a onda shvatite da vas, zapravo, nitko ne sluša. Jer svi čekaju samo svoj red da progovore. I onda ušutite. 

A kada ušutite, zatvorite se. Je li zbog trudnoće ili ovih novih iskustava, shvatila sam da postajem puno opreznija. I puno ozbiljnija što se postavljanja granica tiče. Odjednom ne smatram da je pristojno svakome dati odgovor na traženo pitanje – ako ga se taj odgovor ne tiče. Odjednom smatram da je moje pravo postavljati uvjete i odlučiti kada je dosta – jer ja nisam javna osoba koja je dužna ‘odraditi posao’. Odjednom, preko noći, sam naučila da sam ja ta koja se apsolutno nikome ne mora opravdavati, osim ako želi. Da time što puštam ljude u svoj život i dajem im 30%, ne znači da imaju pravo na ostalih 70%. 

Ali kada sam se zatvorila – i dalje se nisam zatvorila. Dok se kava ohladila, razmislila sam o svim divnim ženama koje mi se svakodnevno javljaju, o tekstovima kojima su ljudima pomogli u kritičnim situacijama. Razmislila sam o svoj sreći i prijateljstvima koja mi je ta mreža donijela i kako bi zatvaranje profila bilo zapravo u suprotnosti s onim što ja za sebe stalno govorim. A to je da nemam što sakrivati.

Da volim tu malu zajednicu probranih snažnih žena. Da je moj Instagram izraz moje sreće i dnevnik mog života i ja ga ne sakrivam. Ne zato što ne mogu, već zato što ne želim. Jer mislim da svi možemo učiti jedni od drugih, a pozitivne priče nam trebaju svima.

Pogotovo u doba u kojem odrasli ljudi ne vide ništa sporno u otvaranju pet paralelnih lažnih profila koji im služe za maltretiranje drugih ljudi. Pogotovo u doba u kojem je moj otvoren profil zapravo – otpor. Jer se nemam zbog čega skrivati, ja ništa krivo nisam napravila. I možete mi poslati printscreen slike mog djeteta još sedam puta – učinite to slobodno, kod te slike nema ništa sporno. Ja sam je tu i stavila i znam što je na njoj. Da je bila diskutabilna, ne bi bila na društvenim mrežama. I što ćete s njom, na kraju krajeva? Uramiti ju? Slobodno – ipak je to krasna djevojčica. Krasna djevojčica koja već sada zna kako se tretiraju drugi ljudi, a kako ne. I koja već sada zna da ti tuđi napadi mogu samo pokazati što te ljude točno boli. Jer nije lako biti toliko nezadovoljan sobom, toliko željan pažnje, a toliko prazan iznutra.

I dok i dalje ostavljam svoj profil otvorenim, razmišljam kako ljudi nikada nisu niti bili drugačiji. Samo je meni trebalo vremena da shvatim. Sjećam se da je moja mama oduševljeno slušala novu kasetu koju su izdale Gazde, a protiv koje sam se ja borila rukama i nogama. Ali mamin auto – mamina kaseta – mamine Gazde. I bez obzira što sam se vozila uvrijeđeno sa ironičnim odmakom, svejedno nisam mogla ne razmišljati o stihovima koji mi tada nisu bili u potpunosti jasni. Nikako nisam mogla povezati što to jedna trešnja ima s tužnim ljudima i tuđim životima? Ali moja mama je znala. A sada znam i ja. 

Danas, u doba kada svi puštamo puno veću masu u vlastite živote, ovo je još aktualnija poruka. Pa ako nekog vrijeđa moja sreća i fragmenti mog života koje ja grčevito želim zadržati što dulje i u njima uživati što više, neka ozbiljno razmisli o svom životu. Ja se za vlastiti život neću ispričavati. Nikada i nisam. I zato ga i dalje ne želim sakrivati. Jer oni koji traže konekciju, svakodnevnu tihu sreću i ogromnu dozu sarkazma, pronaći će svoj put do mene. 

Oni koji imaju drugačije namjere neka slobodno prošeću. 

Ma neka uslikaju i koji printscreen usput ako misle da će im to pomoći u njihovim malim životima. Ali neka pri tome ne zaborave da smo mi i dalje ti koji imamo kontrolu: možete mi ukrasti tekst ili sliku. Možete me vrijeđati u inbox ili me ocrniti na kavi. I sve to možete – samo zato jer sam upravo ja ta koja vam je dala te informacije. Malo nezgodno, kad se pogleda iz te perspektive, nije li? Kad sve što imate protiv mene, je samo ono što sam vam ja donijela na pladnju. Mindblown, ha?

 

Maja Marić. Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Bori se protiv predrasuda od kada zna za sebe, prečesto i nesvjesno tako da je već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor njeno su oružje.