najljepše je đačko doba

Probudim ga poljupcem i onako snenom prišapnem kako je vrijeme za novi školski dan.  Nevoljko se izvlači iz kreveta i uz mrmljanje kako ne voli jutarnju smjenu, sad već po navici, umivanjem priziva stvarnost, odijeva najdražu kombinaciju, pravi frizuru, jede doručak na brzaka i stavlja dvanaest kilograma tešku torbu na svoja desetogodišnja leđa. Poljubimo se i on pogrbljen odlazi u još jedan dan novih druženja, novih znanja, novih izazova i zamki koje se zovu život. I dok se on uključuje u povorku ostalih pogrbljenih đaka, ja se sa nostalgijom prisjećam svojih školskih dana.

I moji su roditelji radili upravo to, konstantno uspoređivali djetinjstva njihovih i naših generacija, te dubokim uzdahom nehotice odavali koliko nas još izazova, lekcija, ocjena, uspjeha i neuspjeha čeka u životu. Njihove mi usporedbe u glavi zvone još i danas, a istovremeno me i moje prisjećanje podsjeća na njih.

Svoje školske dane rado bih željela i svojoj djeci. Istina, bila su to neka druga vremena, učile su se neke druge povijesti, neki drugi jezici i pisma, veličali neki drugi ljudi, bilo je manje prava djece, a više autoriteta, bilo je neke druge vrste nasilja, no znao se i red, znale su se granice. Bilo je poštovanja i bilo je pravih, iskrenih prijateljstava. Iako je to bilo moje djetinjstvo i vjerojatno se zato želim u njega i vratiti,  bilo je to vrijeme i kada su tajne simpatije ostale zauvijek tajna, vrijeme leksikona i spomenara u koje se vlastitim rukopisom upisivalo ono što je bilo na dječjoj duši i u srcu. Te su stranice imale poseban miris, bile su zamrljane od suza, listane i poljubljene bezbroj puta. Bilo je to vrijeme pravih fotografija. Onih za koje si morao ispucati cijeli film i za koje do zadnjeg trenutka nisi znao hoće li i kako ispasti. Fotografije koje su bile samo nečije i kao takve posebne i unikatne. Dan kada bi vidio svoju najbolju prijateljicu bio je najljepši, susreti su bili posvećeni jedni drugima, to je bilo vrijeme za sve neispričane priče, zagrljaj je imao svoju težinu. Riječi su imale svoju snagu. A loše ocjene su mogle ostati tajna. Bilo je to vrijeme naše bezbrižnosti kada nismo morali razmišljati o budućnosti.

No, to su bila neka prošla vremena koja ostaju u sjećanju i srcu nas koji smo ih proživjeli. Sada je vrijeme za gradnju novih uspomena. Vrijeme like-ova, društvenog umrežavanja, poznavanja stranih jezika već od najranije dobi, vokabulara u skraćenicama, floss plesa i virtualnih želja i idola. Vrijeme novog gradiva i novih zanimanja, novih tehnika i tehnologija učenja.  Vrijeme je za generacije kojima su znanje, rješenja, informacije, a i cijeli svijet dostupni na dlanu i 24 sata dnevno, generacije kojima je u njihovoj bezbrižnosti samo nebo granica. Vrijeme je za đačko doba naše djece i naš najveći zadatak da im to doba bude najljepše.

Fotografija: Pexels