brak na četiri strane svijeta

On je živio u Londonu i nisam to uopće shvaćala kao vezu na daljinu. Čak naprotiv, rekla bih da smo se viđali više nego neki parovi koji su živjeli na relaciji Zagreb – Hercegovina, primjerice. Niti nam je taj London ikad bio daleko. Sve što nas je moglo spojiti za par sati nije bilo daleko u našim glavama. Zato sam se uvijek čudila onima koji su kilometre i udaljenosti smatrali problemom, ne shvaćajući da su oni samo poput utrke s preponama. Moraš ih malo više preskočiti i malo je napornije od obične utrke, ali cilj je tamo negdje gdje i onima bez prepreke. Nebitno je ideš li ravno ili preskačeš barijere, ne gubiš cilj iz vida.

Taj London je bio naš. Puno našeg „prvog“ je ostalo upravo tamo. Neke od najdražih uspomena, slatki počeci i lagane sramežljivosti, upoznavanje onog drugog. Sve je ostalo tamo. Voljela sam taj grad. A još više, voljela sam njega i nas u Londonu. Kave u Starbucksu, lutanje gradom dok je on na poslu, advent u prekrasno okićenom gradu, mjuzikle koje je mrzio i Lion King kojeg smo obožavali. Nikad mi se nije činio dalek. Ni London ni on. Bio je tu u svakom bitnom trenutku. Razmazio me dolascima, britanskim Vogueom i Digestive keksima s karamelom koje je ritualno donosio. Nikad, baš nikad mi nije bio dalek. Sve do onog dana kad je Skype zazvonio drugačijim tonom, a glas mu je poprimio novu boju. Onu dobro poznatu. Ona koja najavljuje nove početke. Nove gradove, avanture, uspomene, adrese koje bi se trebale zvati drugim domom. Ovaj put dom je u ulici koju ne znam izgovoriti, dok guglam taj maleni gradić s više stanovnika nego cijela naša država paralelno u glavi brojeći sate leta do njega. Ovaj put ide u Kinu. Onu Kinu na drugom kraju svijeta. Upravo onu Kinu s Kinezima, kineskom hranom, pismom i jezikom koji ne razumijem. Onu Kinu u koju ne može doći za dva sata leta petkom nakon posla kako bi mi dao pusu za laku noć. Onu Kinu koja se odjednom učinila toliko dalekom da je čak i mene, vječnog optimista i dežurnu budalu, uzdrmala svojom daljinom. Od cijele kineske avanture sjećam se samo rečenice „Ne idem bez tebe. Rekao sam prihvatiti projekt samo ako ideš i ti.“ Ja?!! Kakva bolan ja, šta ću ja tamo?! Šta ću sa svojim životom?! Sljedeća stvar koje se sjećam jeste čuvar u kineskoj amabasadi koji me moli da ne fotografiram jer će mi oduzeti mobitel i izbrisati slike dok čekam vizu. Jesam to ja rekla vizu?!?

Da, u sljedećih par dana smo otišli izvaditi vizu jer idemo zajedno. Nikako ili zajedno. Jasno je što smo izabrali. Neke stvari su mi ostale u magli. Poput trenutka kad sam došla roditeljima i iz vedra neba rekla da se na neko vrijeme selim s njim u Kinu. Ne sjećam se trenutka kad sam to rekla. Znam samo da je bilo iznenada i informativno, jer je moj kontrol frikovski mozak već sve isplanirao i smislio. Sam, kako to obično i biva. Danas kad vidim koliko ljudi drame oko zajedničkog života u istom gradu i roditelja za koje su potrebne visinske pripreme da im isto obznane, sjetim se kako sam samo došla informirati svoje roditelje da odlazim s njim na drugi kraj svijeta nakon nekoliko mjeseci veze. Oprosti, mama. Vjerojatno će mi moje dijete vratiti istom ili još gorom mjerom, i u tom trenutku ću sigurno imati samo tvoj, ponekad začuđeni, ali uvijek pun podrške, izraz lica. Lažem, tvoj i lik babe Vere koja nas je išla blagosloviti i poškropiti prije puta „jer smo grešni“. Postoje situacije koje se ne zaboravljaju, a baba Vera sa škropaljicom koju nam nastoji ugurati u kofer „da škropimo ta grešna mjesta gdje ćemo nevjenčani živjeti“ je sigurno jedna od njih. I tako smo otišli u tu Kinu s Kinezima, kineskom hranom, jezikom koji i dan danas ne razumijem i pismom kojeg i dalje ne znam pisati. Tako smo stvorili svoj dom tamo negdje (pre)daleko i proveli neke od najljepših mjeseci života. Zaprosio me na Kineskom Zidu dok sam nosila majicu s likom svoje sestre koja je toliko htjela biti s nama da sam ju makar na neki način povela. Zaprosio me dok sam bila u AirMax-icama, što nisam sigurna da sam i u najluđim snovima ikad mogla zamisliti. Dok sam podmićivala (pre)poštene Kineze da me u nekoj napravi sigurno spuste s tog Zidića i snimala svaki trenutak tog očito, unaprijed pripremljenog dana za kojeg jedino ja nisam znala. Toliko je smijeha, straha, uzbuđenja i ljubavi ostalo na tom Zidu. Tako je ta nenadana Kina postala više naša od tog voljenog Londona. Toliko je destianacija bilo u međuvremenu, ali nisu ostale upisane kao naše. Nismo ih se posebno sjećali niti smo pričali o  njima sa sjetom u glasu. Dok smo mislili da ne možemo imati više naših mjesta, dogodio se Mauricijus i dogodila se Afrika. Ta njegova Afrika koju sam prigrlila i ja. Koja mi se zavukla pod kožu pri prvom dodiru s tim napaćenim, ali toliko sretnim tlom. Čvrsto sam mu obećala da ćemo jednog dana doći tu živjeti. Već sam se vidjela kako ispijam koktele na ulicama obožavanog Cape Towna dok mi sunce mrsi kosu, a u pozadini se čuje zvuk tradicionalnih afričkih pjesama koje pjevaju uvijek nasmiješene afroamerikanke, odjevene u tradicionalne haljine s osmijehom od milijun dolara. Sanjala sam da će ta Afrika postati i naš dom, ne samo njegov.

Prije dva dana sam dala otkaz. Na tom predinamičnom i prekreativnom poslu kojeg volim, okruženog kolegicama koje obožavam. Na tom poslu koji mi je bio posao, svakodnevna stres i antistres terapija, kao besplatna psihoanaliza svakog dana s curama. Na tom poslu na kojeg sam svaki dan odlazila s osmijehom ma koliko težak i iscrpljujuć dan me očekivao. Njemu je stigla nestvarno dobra ponuda, i on kao vječni pesmist i (pre)realističar nije ni razmišljao o njoj jer u tom trenutku nismo imali takve planove. Planirali smo se konačno skrasiti zajedno na našim prostorima i započeti zajednički život svakog dana. Planirali smo, ali planovi su tu da se krše.  Ili makar modificiraju. Još jednom sam nonšalantno rekla da dižem sidro i dajem otkaz, prihvaćamo ponudu i odlazimo. Selimo se u Singapur za mjesec dana. U jednom trenutku sam odlučila, u drugom sam se prekrižila i potpisala ugovor zajedno s njim, u trećem sam dala otkaz.

Jedna prijateljica me neki dan pitala jel mi žao ostaviti cijeli život, obitelj, prijatelje i posao kako bih otišla za njim na kraj svijeta. Mislim da na neka pitanja ne postoje odgovori. Barem ne oni od kojih ti neće zasuziti oči. Neka pitanja je bolje ostaviti neupitana kako te ne bi dočekala težina riječi za koje možda nisi spreman.

Vjerojatno mi je suđeno da mi uvijek netko nedostaje. Ne živim u istoj državi s roditeljima već jedanaest godina. S mužem ne živim zajedno već četiri godine. Moje misli i molitve su uvijek na cesti ili u zraku. Čovjek se umori od stalne uloge dežurnog kotrolora leta i HAK-ovog administratora. Umori se od čekanja odgođenih letova s drugih ili trećih krajeva svijeta dok na ovom mom dijete gori od temperature, ide po dozu adrenalina u bolnicu ili jednostavno plače kad uđe u tatinu radnu sobu. Umori se čovjek biti hobotnica, čiji svaki krak nadoknađuje neku osobu u karici koja se ne bi trebala sastojati od isključivo jedne osobe.

Moj avanturistički duh mi nije dopustio da propustim ovu priliku. Nikad nisam bila jedna od onih koja voli pomalo. Dozirano. Niti tako živi. Ili umirem za nekim ili ga ne doživljavam. Ili ga volim toliko da sve ostavljam radi njega ili ne postoji u mom životu. Ja sam osoba od krajnosti. Oduvijek i zauvijek.

Tamo negdje daleko će još jedan grad postati naš. I ne, neće nam tamo biti drugi dom. Naš dom je upravo tu, baš svugdje gdje me jedan udara nogom u rebra, a drugog udaram po leđima da prestane hrkati.

Spremna sam, itekako sam spremna.