pre(mlada) mama

Premlada mama za što? Kad shvatiš da si spremna biti mama? Jesi li ikada spremna na novu životnu ulogu? Jesu li zaista bitne godine? To su pitanja s kojima sam se neprestano susretala otkada sam saznala da sam trudna. Od početka trudnoće do mene su, na svakom koraku, stizala razna pitanja i potpitanja. Najčešće u obliku čuđenja i nekakvog neodobravanja i nezadovoljstva. U svakom sam se pitanju gotovo gušila, a u svakom sam se svom odgovoru utapala razlozima zašto sam trudna. Govorili su mi da sam neiskusna, premlada, da imam još cijeli život pred sobom, da nismo trebali toliko požuriti, da neću ili kako ću završiti fakultet!? Uglavnom, pored čestitke za trudnoću, u paketu su stizala i pitanja koja nisu bila ugodna. „Morala“ sam se pravdati, jer nije dovoljno što imaš tu sreću da se sve jednostavno samo od sebe posložilo i što pored sebe imaš osobu koju voliš. Nije. Izgleda da nije dovoljno. Ali meni je bilo dovoljno samo da imam njega pored sebe i znala sam da će sve biti u redu. Tako je i bilo, tako je i danas. Sedam godina poslije naša obitelj je još uvijek zajedno. Danas smo roditelji jednog zvrkastog školarca.

Otkada sam mama naučila sam puno više nego sve godine prije. Naučila sam biti čvršća, odlučnija, samouvjerenija i otvorenija. Oduvijek sam bila mala slatka nasmijana, ali sramežljiva djevojčica velikih snova. Nisam sanjala o svom vjenčanju ili o tome koliko ću djece imati. Sanjala sam da ću biti sretna. Što danas i jesam. Sretna, ispunjena, voljena, uspješna žena koja radi svoj posao koji voli. A to je ono najvažnije, zar ne?

Jesam li oduvijek znala da želim imati dijete? Jesam. Imam dvije mlađe sestre, koje sam oduvijek čuvala, pazila i igrala se s njima. Nikad mi to nije bio problem, čak ni kad sam bila srednjoškolka. To je jednostavno bila moja obaveza i užitak.

Otkada sam mama postala sam bolja verzija sebe. Iako još uvijek mogu biti bolja u svemu. Ali učim. Učim kako da u potpunosti ignoriram tuđe dobronamjerne savjete ili kako da postanem imuna na razne komentare. Voljela bih da se mogu cijepiti protiv toga, pa da budem hladna kao špricer. Ali do tada svaki dan je borba. Ali ja svoj život više nikome ne pravdam, niti svoje postupke. Nisam više djevojčica koja sam poslušno sluša slegnutih ramena, danas sam mama koja može i želi reći ono što misli. Danas sam mama kojoj je jedino važno što misli njezina obitelj. Drago mi je da sam rodila tada u tom trenutku, tada kad se sve posložilo i kad je moj život dobio potpun smisao. Danas ne bih ništa mijenjala, osim da bih poručila samoj sebi da se ne zamaram tuđim komentarima.

Pitanje je samo jesmo li mi ikada spremni za novu životnu ulogu koja potpuno preokrene tvoj život naopačke, strese te nekoliko puta dnevno, ali ti pruži neopisivu količinu ljubavi. Danas sam još uvijek mlada mama, na pragu tridesetih godina, koja pored sebe ima svog školarca koji će me za nekoliko godina vjerojatno prerasti.

Foto: pexels.com; privatna arhiva


SARA @ovo.smo.mi

Mama jednog nestašnog, brbljavog i znatiželjnog šestogodišnjaka, koji na jesen kreće u školu. Zaljubljena u more, sunce i suncokrete. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka (Umag). Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine (gdje drugdje, nego kod nonića). Vječni pesimist, ali romantična u duši. Srce joj je puno kada zna da svojim trudom i zalaganjem na poslu dopire do srca svojih malih učenika i pokreće njihov um. Voli raditi s djecom, jer su iskrena i uvijek, ali baš uvijek ju nasmiju, pa kako da joj dan i bude loš uz njih. Voli čitati dobre knjige i časopise, a u posljednje vrijeme ima i potrebu za pisanjem, iako je oduvijek voljela pisati sastavke i dnevnike (kako ih ona zove, memoare iz osnovne i srednje škole, ili podsjetnici na svoje prve ljubavi ili tadašnje velike brige).