kako nam život ide dalje s malom bebom

Pišem ovaj tekst dok jednim okom gledam u ekran, a drugim promatram Zrina koji još malo spava (što po danu nije česta pojava). Koristim ovaj rijetki trenutak mira da brainstormam kako da krenem sa ovim tekstom, razradim plan za vikend i pojedem doručak kojeg mi je Petar složio prije nego li je otišao na posao (you the real MVP). Osjećam se kao ona žena-hobotnica o kojoj sam pisala u jednom od prošlih tekstova, osim što nisam fit (ZASAD), i što mi dijete ne recitira Shakespearea (ZASAD). Ova kolumna je zapravo nastala jer nas ljudi često pitaju kako sve stižemo (ne stižemo pola toga ne brinite), i kako smo uspjeli nastaviti svojim prijašnjim tempom života iako imamo jednog strašnog Zrinosaura od četiri mjeseca.

Petar

Taman zadnjih nekoliko mjeseci prije nego smo saznali da je Una trudna proživljavali smo, što se mi volimo šaliti, novu mladost i studentske dane. Usprkos poslovima i obavezama, počeli smo jako puno izlaziti i preko tjedna, puno kava se pretvorilo u pivu, pa u pive, pa vraćanje doma u 2,3 ujutro srijedom i odlazak na posao s puno premalo sna. U neku ruku kao da smo se odlučili “ispucat” još malo prije nego nam krene novo veliko poglavlje u životu, kao da smo znali da nas za par mjeseci čeka plus na onom štapiću.

Kako je došla trudnoća, tako su došle i pripreme za bebu i hrpa novih obaveza, a sve ostalo je pomalo padalo u drugi plan.

View this post on Instagram

Da privedem kraju ovu trilogiju postova. Pisat ću o svojim strahovima vezanih za ovo malo govance. Samo se glup čovjek ne boji, kažu ljudi, s toga si dajem za pretpostavit da nisam glup. Kroz trudnoću me iskreno nakon prva 3 mjeseca i nije bilo strah previše stvari. Više sam razmišljao o tome kako će to sve proletit i za čas će on biti tu. Nisam neki control freak, tako da sam kroz manje više sve išao bez panike, sve ćemo stići, imat će sve kaj mu treba, laganini. Go with the flow, jel. I rodio se Zrin, i odjednom go with the flow više ne funkcionira. Zašto? Zato jer se više ne radi samo o meni. Odjednom ja, čovjek koji se ne boji previše stvari i vjeruje da za sve postoji riješenje, gubi kontrolu, gubi flow, i gubi rješenja. Shit. Možda ipak volim imat sve pod svojom kontrolom, ali na svoj način to sve vodit i managirat. Shvaćam da me ne opisivo strah SIDSa. Toliko sam slušao o tome da moja podsvjest ludi, ja prvih 5 noći ne spavam, budim se na svaki najmanji njegov zvuk, živim na adrenalinu. Mada znam da kod dojene djece je jako mal postotak toga, ali ipak, sve te priče koje sam čuo. Ajme. Okej, idemo dalje. Hoću li ga slomit? Nakon par dana prelazim preko toga. Ali sids me i dalje pere. Samo puno manje. Hoću li biti dobar tata? Hoće li se razbolit sada dok je ovak mali? Hoće li imat problema sa kukovima, sa probavom, sa razvojem mentalnim, fizičkim? Hoće li bit pozitivan na skriningu RH? I kaj na kraju? Opet taj od prije go with the flow. Jer je van mojih ruku, van moje moći. Ja ču za njega dat i život ako treba u svakom trenutku, ali mu ne mogu odredit život, stvorit mu život. To je na njemu, na sudbini, na Bogu ili čemu god da vjerujete. Ja ću mu dati najbolje od sebe u svakom trenutku, a što će dalje biti, daj Bože samo najbolje. . . . . . . . . #gentlemen #father #fatherandson #son #baby #babyboy #dapper #dappermen #newborn #newbornphotography #photography #beard #beardedmen #fashion #mensfashion #style #mensstyle

A post shared by Petar Gregovic (@p3rom) on

Nakon nekog vremena uhvatili smo se razmišljajući što nas uopće čeka sada za vrijeme trudnoće, a pogotovo rođenjem Zrina u smislu društvenog života. Hrpa priča od naših poznanika o tome kako ništa ne stižu, i onda kada se napokon vidimo, pričaju kako im fali druženje jer se nisu podružili s ljudima x vremena, onda pak situacija gdje jako dugo vremena nisu uopće nigdje išli, tek bi im za rođendan došli ljudi u goste, zatim kako se jako puno prijatelja makne iz vaših života zbog djeteta jer “to više nije to”, i mi smo se malo počeli brinuti, jer kao dvije jako društvene osobe, druženje s ljudima i vikend izleti su nam predstavljali jedan bitan dio života.

Sada, kad je Zrin tu već preko 4 mjeseca, mogu vam reći samo jednu stvar – fakat nam je odlično!

 

Una:

U periodu babinja sam se stvarno čuvala i pazila da se oporavim kvalitetno na svim frontama (kako bi rekli: 40 dana za 40 godina!), ali čim sam imala potrebu za druženjem dogovorili smo da nam dolaze prijatelji. Nije bilo teško, javimo im da si donesu hranu, nešto što će piti i imamo opušteno druženje gdje se nitko ne naljuti kad kažem da je fajrunt.

Nakon perioda babinja smo se i mi pokrenuli; šetnje, druženja, pa su s toplijim vremenom došli i izleti na more (ima na našim Instagram profilima 500 slika, jer eto, prvi izleti sa Zrinom), bili smo i u Varaždinu, Đakovu, Virovitici, Glini… hrpa kava s prijateljima (uleti tu i koja piva), i nama je vrijeme kvalitetno ispunjeno.

Da budem posve iskrena, na početku nije bilo svejedno, ali ne toliko zbog razloga hoće li se neki ljudi prestati družiti s nama (jer na to ne možemo utjecati), niti zbog toga da ne možemo naći vremena i da smo kauč krumpiri (jer smo odmah u startu to srezali i odlučili da nećemo pod izlikom djeteta biti stalno doma), nego kako ćemo to sve organizirati.

Neke od stvari koji su mene najviše mučile su bile:

Što ako Zrin bude plakao i bude bio nervozan, kako ću ga nahraniti, što ćemo s presvlačenjem…

 

Petar

Odgovori su zapravo poprilično jednostavni:

– Beba je, pa normalno je da će plakat i bit’ nervozan nekad, kome smeta, ne mora doć’

– Beba je, treba jest, ako nekome smeta dojenje, neka preskoči duplericu u 24sata isto tako, u muškom slučaju, a u ženskom bu dobile i one sisom po glavi

E tako, 2 bitne stvari riješene, idemo dalje.

Pripremili smo torbu sa svime što nam treba za presvlačenje i ekstra odjećom ako bljucne i sebe, i to vam je to. Pelene, odjeća, maramice, vrećice za prljave pelene, kremice, podloga za presvlačenje, tetrice, krpice i Zrin je dobar.

I tako smo krenuli u šetnje, pa na kave s prijateljima, ponekad nervoznog Zrina prošećemo u kolicima da se smiri, stavimo u nosiljku (smiri ga odmah svaki put, osim ako je gladan), da bismo na kraju počeli i putovati po Hrvatskoj i uživali u tim trenucima s našom bebom. Nakon toga i na more s prijateljima, s kojima smo otvoreno razgovarali da moraju biti svjesni da postoji šansa da će Zrin u 2:48 ujutro odlučiti plakat možda i do 5 ujutro, jer je beba. Oni su rekli da nema problema, jer bebe su bebe i plaču, a i imaju u obitelji male nećake i nećakinje i znaju što je to. Divni ljudi, hvala vam.

 

Una

I to je zapravo najbitnije, biti organiziran najviše što možeš, ali biti spreman da se planovi promijene, biti spreman na spontanost ali uvijek imati plan B. Ljudi koji su podrška i postaviti svoj film u glavi. Što se dojenja u javnosti tiče, više ne prtljam po maramama i ne pogledavam okolo bulji li tko u nas, ako je dijete gladno jest će. Bome ponekada i glumim kravicu (da u miru popijem kavicu huehue), pa se izdojim prije izlaska, kako bi i Petar mogao nahraniti Zrina, a ja dobiti svoj trenutak na suncu s toplim cappuccinom. Što se presvlačenja tiče, Zrin kad ga okine čuje se i preko brda i svi gledaju u Petra koji umire od smijeha. Na početku sam isto ludila tražeći gdje ću ga presvući dok jednostavno nismo odlučili da je svaka ravna podloga zaklonjena od vjetra apsolutno super mjesto za obavit što trebamo kad naš visokofrekventni kakator obavi ono što je on trebao.

Na kraju dana su sve zapreke bile fiktivno stvorene u našim glavama i kada smo uspjeli probit kroz to (uglavnom ja jer je Petar flegma), mogli smo (i možemo) uživati u najljepšim trenucima našeg novog života, bez da gubimo najdivnije aspekte starog.

Hvala svim našim prijateljima što su divni prema nama, imaju razumijevanja i što i dalje možemo uživati satima na kavi, bez briga, bez straha što ako će Zrin plakati, te što nam se realno nije puno toga promijenilo, osim što nas je uvijek +1 na druženju, i život ide dalje i s malom bebom, bez straha.


PETAR I UNA

Sami sebe smo prozvali Peruna jer eto, tad je to još bilo kul (znamo da nije nikad ali tješimo se). Mladi smo par i kao svaka klasična ljubavna priča upoznali smo se na faksu, ali smo se neklasično poprilično mrzili dok se telenovelski nije rodila ljubav. U kratke tri godine veze smo zajedno proživjeli cijeli jedan život i ušli u svijet roditeljstva ludom “vožnjom”. Od toga da nismo mislili da ćemo ikada moći imati dijete, do toga da smo zajedno prošli svaki korak trudnoće, poroda i sada dnevnih avantura. Sin nam se zove Zrin (i baš je super što se to rimuje) i na svijet je došao 27.12.2018 u našoj kadi. U slobodno vrijeme (kojeg nemamo) volimo glumiti velike gurmane, modne ikone, svjetske putnike a uživamo i u koncertima, tetovažama, dobroj kavi i Netflixu. 

Petar @p3rom   Una @una.bridged