jesmo li žene ili iskompleksirane djevojčice?

Žena. Koliko grandiozna i devastirajuća može biti. Već neko vrijeme promatram, slušam, razgovaram, tješim, vičem, smijem se s raznim ženama, majkama. Razgovaramo o poslu, obitelji, braku, drugim prijateljicama, muževima, svekrvama, suradnicama, o svim životnim temamama. Razmišljala sam što smo sve prošle. Slomljena srca, kritiku na račun izgleda, borbu za svoje mjesto u školi, pa na faksu, pa u poslu. Naša tijela su veličanstvena. Pokaže se taj plusić, tijelo nam se izmijeni, organi se razmaknu, a u našem trbuhu, ispod našeg srca, kuca još jedno srce. I raste. I rodi se. I dojimo. I othranjujemo svoje bebe. I odgajamo svoju djecu, I vraćamo se na svoj posao. I borimo se. I sve možemo. Ali možemo biti i devastirajuće. Za sebe i za svoju okolinu.

Postoji ta Žena koja je zadovoljna sobom, svojim životom, koja se zna nositi sa svojim problemima odraslo i zrelo. Koja si dopusti pokoju suzu kada joj je teško. Koja je supruga, djevojka, prijateljica, majka.  Zadovoljna. Sve mi težimo biti upravo ova vrsta žene. Nije lako doći do te faze. I nije lako održati se u toj fazi. Ali ima takvih žena. Imam tu sreću da sam ih više oko sebe takvih pronašla. Fine, nježne, snažne – dame.

Zatim postoje žene koje često nazivamo ženama s „resting bitch face“. Djeluju bezosjećajno, strogo, odrješito i često nisu omiljene u društvu drugih žena. Prkose svemu što je popularno i nerviraju ih one iz prve kategorije. Ali više ih nerviraju one o kojima ću tek pisati. Imaju krug svojih ljudi i to im je više nego dovoljno. Ove žene favoriziram jer koliko god njihov stav bio isključiv i limitiran prema drugima, one su iskrene i neće se niti potruditi biti umiljate i slatke kako bi dobile afirmaciju društva.

Svi znamo što je regresija kod djece. Kada npr. todler dobije mlađeg člana svoje obitelji i odjednom počne gugutati, kakati u gaće, dudati prst, tražiti kašice i slično. Sve to radi jer se ne zna nositi sa svojim osjećajima i novonastalom situacijom. Traži pažnju. Ima žena koje me svojim ponašanjem neodoljivo podsjećaju na todlere u regresiji. Žene koje su zapravo djevojčice od 12 godina, nesigurne u sebe, u ono što rade, u odluke koje donose. Žene kojima je potrebno jako puno pažnje od svih, koje imaju potrebu biti afrimirane od svih, i od onih koje im daju podršku i od onih koje ih vrijeđaju, nešto poput Stockholm sindroma. Češće im je potrebna afirmacija onih koje se prema njima ponašaju loše. Te žene su poput cvijeta koji moraš zalijevati svaki dan, okretati prema suncu, premještati s jednog prozora na drugi, pjevati im pjesmice kako bi se dobro osjećale i bile zadovoljne. Ako to ne radiš, one će uvenuti. Čak i ako to radiš, to nije garancija da neće uvenuti. Upravo ove žene spadaju u kategoriju odraslih todlera u fazi regresije. U pokušaju za dobivanjem pažnje, afirmacije, u potrebi da ih svi vole, gube same sebe, prestaju biti dosljedne i pretvaraju se u žene koje zapravo druge, sabrane i zrele žene, ne favoriziraju u svom društvu, tako da zapravo tim silnim pokušajima da budu omiljene, gube puno više.

Promatram taj naš Instagram, voljeni  inspirativni instagram koji me u zadnje vrijeme neodoljivo podsjeća na hodnik osnovne škole. Grupice djevojčica u borbi za svojim teritorijem, u borbi za svojim statusom. Koja će imati ljepši i popunjeniji leksikon. Kojoj će više drugih ostaviti pod pitanjem „tko ti je omiljena osoba iz razreda?“ odgovor „Ti“. Da se razumijemo, dugo sam bila u ovoj kategoriji žena – djevojčica s niskim samopouzdanjem i potrebom afirmacije drugih. Ali s godinama sam pronašla sebe i prihvatila svoje mane i vrline i upravo zbog toga postala zadovoljna sobom i DOVOLJNA sama sebi ovakva kakva jesam.

Svi smo mi egotriperi, a Instagram je definitivno idealno mjesto na kojem padamo u kandže tog prokletog ega. Ega koji se hrani brojkom komentara, lajkova, sheranja, resheranja, pa dijelimo privatne poruke koje nam pratitelji pošalju, a koje su s razlogom poslane u privatnoj poruci. Dijelimo i poruke onih za koje znamo da nisu uopće iskrene. Ali, dijelimo ih. Isto tako dijelimo sve one profile koji su nas podijelili. Pa to izgleda otprilike ovako – ja objavim tekst. Moj tekst podijeli blogerica Patricija (op.a. blogerica Patricija je u ovom tekstu izmišljen lik), pa ja podijelim njeno dijeljenje mog teksta, pa bi onda opet ona mogla podijeliti to moje dijeljenje – i gdje tom suludom lancu dolazi kraj? Koja je svrha toga? Potpora je dobro došla, ali ovo je poprimilo izgled crne komedije. I najčešće nema veze s potporom. Zapravo, jasno mi je – algoritam, podizanje reacha i ostalo, ali ljudi moji, nekada Instagram može biti mjesto relaksacije, a ne samo bildanja broja pratitelja. Nedavno sam naletila na quote – radi na broju prijatelja, a ne pratitelja. Jesu li te osobe tvoji prijatelji? Koju zapravo važnost imaju u tvom životu? Gdje je tu granica između virtualnog i stvarnog života? Jer, nije život broj pratitelja, niti share-reshare, niti broj komentara ispod fotografije, niti reach profila. Gdje je granica kada spustiš mobitel, pogledaš se u ogledalo i kažeš si –zadovoljna sam sobom. Liječimo li svoje komplekse silnim lažnim komentarima i prisilnim dijeljenjima? Grupe žena koje se međusobno podržavaju, a zapravo su grupe žena koje si međusobno lažu koliko su divne i krasne, koliko su njihova djeca predivna i lijepa, kako bi sebi podigle reach, a zapravo nisu kavu u životu popile, nemaju pojma ništa jedna o drugoj i u trenutku kada se ne slažu oko iste stvari – nastaje lom. Lom, prijetnja, uvreda.

Čini mi se da mobitel ne otklanjamo tako često, čini mi se da više skrolamo po vlastitim fotografijama i divimo se svojem ljepšem profilu, bildamo svoje ranjeno samopouzdanje besplatnim proizvodima koji nam niti ne trebaju, nego što zapravo uživamo u ljepoti i kreativi onih koje pratimo. Pratimo li se zato jer moramo ili zato jer smo si inspiracija?  Ima li smisla #nomakeup ako je pruvučen kroz 3 filtera? Čega se toliko sramimo? Mi žene, one iste sa samog početka. Snažne, lijepe, spretne, pametne?

Zašto smo toliko opterećene afirmacijom drugih? Zašto si kao uzor ne postavimo one skromne, fine dame s početka teksta, a ne one popularne djevojčice koje se bore za titulu najljepšeg i najpopunjenijeg leksikona? Zašto trpimo omalovažavanja i onda s osmijehom nastavljamo lažno simpatiziranje? Nekada sam mislila da je to odlika dobrog odgoja – tolerirati i one koji te ne vole. Sada sam shvatila da nekada treba s osmijehom reći odj*. Fino i pristojno, koliko to može biti. Maknuti se od toksičnih ljudi i osvjestiti sama sebi svoju vrijednost.


SONJA @supermama.sonja

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.