BUDI ČOVJEK, POSLIJE ŠTO STIGNEŠ

Moji roditelji su liječnici i kroz njihove, desetljeće duge karijere sam uvijek slušala iste riječi svoje majke „Nikad ne idem sama leći. Uvijek spavam u mislima s nekim od njih“, misleći na svoje najteže pacijente, one kojima svaki dan priopći one najgore vijesti moleći ih prvo da sjedne. Kad te doktor zamoli da sjedneš, znaš da slijedi nešto što obara s nogu, a nije rakija. Čujem ju ujutro dok se sprema za posao kako potajno, skrivajući se od same sebe i autoritativne kute koju nosi, iz toaleta naziva ljude i pita je li im stigao nalaz kojeg iščekuju. Da skine barem jednog s vrata prije noćas. Čujem ju, u toaletu samo ona i Hipokrat.

U zadnje vrijeme se toga sjetim svakog dana. Svaku noć i ja liježem s nekim. Tjedan dana sam spavala s Milom, sad spavam s Makom. U međuvremenu mi navrate svi oni koji su prošli, koje nismo mogli spasiti. Zatvorim se i ja u toalet, ali nemam koga nazvati da vidim ishod nalaza. Njihovi nalazi su odavno pokazali poražavajuće rezultate.

Ponoć je. Ležim u krevetu i jedva čekam to jutro. Taj ponedjeljak ujutro da vidimo koliko se skupilo za malenu Milu. Zadnjih godinu dana idem poprilično rano na spavanje jer me umor toliko svlada da zaspim čim ugledam krevet. Ne mogu spavati, kronično patim od nesanice, a u glavi mi je kaos jednak velikom prasku. Ponoć je. Duša mi spava, a ne mogu spavati. U mislima sam u toj bolničkoj sobi s njom i njenim roditeljima. Sretna sam što živi u neznanju i nesvjesnosti situacije. Nadam se da će joj jednog dana ponosno prepričavati kako je bila jaka i koje bitke je pobijedila svojim malenim prstićima.

Sad već nema strane na jastuku koja nije bila mokra, glupo ga je više okretati s druge strane jer druge nema. Razmišljam o njenim roditeljima, najdublje suosjećam s njihovom boli i još jače se molim da ih nikad ne razumijem, koliko god grozno zvučalo. Plačem kao kišna godina kad ju netko spomene. Čim se na televiziji razloži njen živahan smijeh i ponos kad dijeli puse svojim malenim ručicama. Tek nešto većim od njegovih. Pitam se koliko ona ima zubića i jesu li je mučili kao njega njegovi?! Pomislim koliko puta sam se požalila kako premalo spavamo i kako jedva čekam da mu izrastu zubići da se pošteno naspavamo. Pomislim i ponovno se rasplačem. Ovog puta od srama. Sjetim se nje i postidim se same sebe. Svake svoje riječi, manjka strpljenja i žala zbog premalo sna jer se sjetim da bi u toj bolničkoj sobi jedna mama dala sve da kući ljuljuška svoje maleno čedo u svojim rukama, najsigurnijim na svijetu i čeka da Lupocet počne djelovati dok tvrdoglavi zubić traži svoj put prema ovom svijetu. Sjetim se brojnih bolničkih soba i mama koje žele moje „muke“ i nesanice te me još više oblije stid. Koliko mama priželjkuje da najveće boli njenog djeteta ovog svijeta budu dosadan zub?! Sad više gubim utrku i sa suhim mjestom na madracu, jastuk sam davno otpisala.

Ja ne plačem. Ova verzija mene plače, stara nije plakala. Gotovo pa nikad. Inatom bi prkosila svemu, pa i suzama. Stara ja je uvijek bila najčvršća stijena među kamenjem, ona koja ne plače čak ni kad se to očekuje od nje. Ona koja bi u najcrnjim scenarijima uvijek pronašla zraku sunca za koju se držala kao pijan plota. Kad sam završavala svoju dugogodišnju ljubavnu vezu koja je obilježila pola mog života, ja sam bila ta koja je stoički i luđački racionalno tješila svoju sestru dok je plakala nad prekidom MOJE veze i takvog dijela MOG života. Ja sam bila ta koja je dizala svakog i držala motivacijske govore pričajući sranja u koja sam i sama vjerovala. Mogla sam podnijeti sve do jednu temu na nogama, uspravnog držanja. Ponosno, luđački, jasnih očiju i još jasnijih pogleda na život.

Otkako sam mama, osim što se moj svijet promijenio, promijenila sam se i ja. Ponekad imam osjećaj da je moj sin rodio drugu mene, a ne ja njega. Postala sam puno osjećajnija, brižnija i konačno, postala sam odgovorna prema sebi. Prije mi je bilo najlakše za mene i jedino se o sebi nisam brinula. Sad u mnogim situacijama prvo pomislim „Ja imam dijete, njemu sam potrebna i radi njega se moram čuvati“. Sad dosta plačem. Kad god su tema djeca, plačem od sreće ili žalosti. Nažalost, češće je ovo drugo. Požalim što nemam ogromne ruke kako bih ih sve skupila na hrpu i stavila na prsa, da ih umirim zagrljajem i poljupcima, da mi dođu po utjehu onako kako mi dođe on. Vrisnem što nemam ogromne ruke kojim bih ih zaštitila od svijeta, bolesti, gladi, nasilja. Požalim što ih ne mogu spasiti sve. Požalim i ponovno počnem plakati dok zamišljam nevina dječja lica. Nikad nisam razmišljala o likovima anđela, ali sad sam mišljenja da imaju lice svakog djeteta ovog svijeta. Da je raj ništa drugo nego preslika dječjeg srca.

Djevojčica zaraznog osmijeha je odletjela. Sretno ti anđele mali, vrati se živa i zdrava, da ti možemo pričati ode o tvojoj hrabrosti i nesalomljivom duhu, groznim dijagnozama unatoč. Čuj mene, pričat ćemo. Nećemo ti MI pričati, pričat će ti oni što te znaju. Ja sam samo stranac koji te nikad u životu nije vidio, a ne spava radi tebe. Stranac koji te već udomaćio u večernjim molitvama. Poslije Anđele čuvaru mili, jer se čini prikladan za tebe.

Odletjela si, mogla bih se konačno naspavati. Jednu noć je moja jastučnica bila u potpunosti suha. Jednu noć sam odspavala kao čovjek.

Dobro jutro, moj savršeni dječače“. To su moje riječi svakog jutra. Hvala TI na tome. Ja svoj mir i razlog postojanja ugledam svako jutro na krevetu, najčešće dok me lupa nogom u rebra.  Nije dobro spavati zajedno, naviknut će se? Nek’ se navikne. Nek’ se navikne na ljubav do neba i nek’ nikad ne pristaje na manje.

Konačno dolazim na posao smirena, bez pola bočice korektora potrošenog na vreće ispod očiju koje su sve samo ne Chanel. Negdje u sred zadataka i sitnih gluposti kojima se svakodnevno zamaramo dajući im nezasluženo značenje, s nekih ekrana me potraži on. Nisam tražila ja njega, on je mene pronašao s tim predivnim velikim očima kao da vapi „Pomozi mi. Kao da na svijetu gleda samo u mene. Mali Mak, ljepši od najljepših slika. Očiju sjajnijih od Eiffelovog tornja dok svjetluca u mjesečini. Sa cjevčicama na tako malenom tijelu. Ponovno sam i ja u toaletu sa svojim suzama i mobilnim bankarstvom koji u posljednje vrijeme najviše transakcija broji upravo na akcijama za djecu. Nikad nisam bila ponosnija, ali ni tužnija. Svjesna sam da će mnogi reći da imaju osjećaj kao da stalno nekom pomažu i uplaćuju. Nažalost, bolesti se događaju svakodnevno. I ne biraju. Ne biraju žrtve ni kojim intenzitetom će ih napasti. I kad se dogodi da sustav zakaže, neka ljudi rade. Nemojmo dopustiti da se dogodi da ljudski sustav prestane funkcionirati. To je jedino što u ovoj državi funkcionira, čini mi se. S prvim rezultatima novaca prikupljenih za Milu, osim ogromne sreće osjetila sam i neviđen ponos. S povećavanjem iznosa, povećavao se i moj ponos. Na svoj narod, naše zajedništvo i slogu kojom uvijek zajedno svojim malim rukama i ogromnim srcima pobjeđujemo one kojima su ta dva odnosa obrnuto proporcionalna. Pobjeđujemo sustave, cifre i dijagnoze. Sjetim se malenog Maka očiju sjajnijih od Eiffelovog tornja po mjesečini i rastužim se pri pomisli da on neće dobiti toliki iznos jer je greškom rođen tamo gdje su podjele jedino ono što spaja taj narod. Svjesna sam da će mnogi Hrvati reći kako je Bosanac, pa nek „njegovi“ skupljaju za njega, isto kao što bi oni rekli za nekog „našeg“ i proslijedili neka „naši“  pomažu „našima“.

Među „vašim i našim“ ja vidim samo uplašeno dječje lice, predivne oči koje treba hitno spasiti jer on nema vremena baviti se vašim i našim glupostima. Majčine suze dok strepi nad djetetom nemaju boju ni nacionalnost.  Dijete koje se bori za život je dijete za koje se cijeli svijet treba ujediniti i pomoći kako zna, moliti se svatko svom Bogu na način na koji najbolje zna, od srca iskreno i čisto. Oni koji ne vjeruju, nek’ pošalju ljubav, kako kaže tata malene Mile. I više je nego dovoljno, samo nemojte ignorirati. Sljedeći put kad vidite dijete u potrebi nemojte mu odbiti pomoći samo zato jer je puno bolesne djece. Nemojte se umoriti od pomaganja jer ne želite jednog dana, ne daj Bože, da se netko umori ako dođe red na vas i na vaše dijete.

U svijetu prepunom osoba, budimo ljudi. Rekao bi moj tata „Budi čovjek, poslije što stigneš“.

Nemojmo se umoriti biti ljudi jer uvijek tamo negdje postoji netko tko nas treba.

Mili smo pomogli, red je na Maka. Onog s očima sjajnijima od Eiffela na mjesečini. Tog Maka. I na svu ostalu djecu. Jer su samo to, djeca. Anđeli. I sva su naša.

 

Računi na koje možete pomoći Maku, koji boluje od Burkittovog limfoma su sljedeći:


Mama dječaka koji mrzi spavati, preslatkog uragana zvanog Noa. Supruga svjetskog putnika zbog kojeg živi #braknadvakontinenta , kćer najboljih ljudi na svijetu. Temperamentna Hercegovka sa zagrebačkom adresom i najglasnijim smijehom. Kreativac koji nikad ne miruje, vječni optimist, ovisnik o kavi i klaustrofobičar najgore vrste. Jedino što voli više od torba i cipela zbog kojih joj vjerojatno prijeti bankrot i/ili razvod su putovanja. Zaljubljena u život i ljude, dizajn interijera, dobru knjigu, još bolju čašu vina i Afriku. 

One thought on “BUDI ČOVJEK, POSLIJE ŠTO STIGNEŠ

  1. Draga Majo,
    Prelijepo!!!
    Dirnula si me da su suze krenule bez kontrole!!!

    Vise nam treba ovakvuh tekstova, razgovora jer svi su ljudi divni samo neke treba malo vise pogurnuti!!!

    Hvala!

    Tako je jednostavno – budimo samo ljudi!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.