PAKET MOKRIH MARAMICA I SUZE JEDNE JEDANAESTOGODIŠNJAKINJE

Sjećam se tog dana, odnosno noći. Budim se i sve mi je mutno, vidim samo muljave obrise oko sebe, čujem glasove, pištanje nekih strojeva oko mene. Osjećam skoro pa nezamjetnu bol infuzije u svojoj ruci i tupu bol u trbuhu koja kao da mi šapuće i upozorava “bit će puno gore, pripremi se”. Zatvaram i otvaram oči sto puta, stišćem ih onako čvrsto u nadi da će mi se vid izoštriti…kraj sebe primjećujem djevojku u bolničkom krevetu s nekakvim aparatom na prsima i cjevčicom u nosu…jako teško diše. Neki stroj pišti stalno, nesnosno, meni su usta suha i jako sam žedna. Sjećam se da sam na trenutak pomislila da sam umrla i da sam završila u paklu.

Tek kasnije kada mi se vid izoštrio, kada je mama već bila kraj mene i držala me za ruku, shvatila sam da nisam daleko od istine. Možda nisam mrtva, ali sam opet u bolnici, što je meni vrsta osobnog pakla. Kad su me prebacili sa intenzivne njege u sobu…poznatu sobu, jer sam blizu tamo ležala i par mjeseci prije toga, anestezija je počela popuštati, a ja sam osjetila ranu koja je gorila. Svaki udah bi malo zatezao trbuh, a ja sam svakim udahom htjela povratiti.

Nisu mi odmah rekli što se dogodilo…nisu htjeli da se rasplačem i da šavovi popucaju, pa su mi rekli da su mi izvadili cistu na jajniku koju sam bezuspješno pokušavala riješiti terapijom. Znala sam da sigurno nije samo to, pa ne može to toliko prokleto boljeti! Sjećam se kako su mi skidali gazu/flaster preko rane, dosta grubo, dosta brzo, bez da su me uopće i pogledali. Ja za njih nisam imala ime, samo još jedno dijete nakon operacije. Gledala sam u stranu i razmišljala koliko me jako boli, da ako popuca samo jedan šav će mi cijeli trbuh ispast van. Tako su mi bile i emocije, držala sam ih u sebi zašivene jer sam znala ako jedan mentalni konac popusti, sve će se izliti, kao nabujala rijeka. Tako da nisam plakala, ne pred njima. Sjećam se da je bila jedna medicinska sestra od prije koja se nasmijala kad bi netko od djece zaplakao. Nisam im htjela dati to “zadovoljstvo”.

Dan poslije je kraj mene ležao mali dečkić, još pod narkozom dok su njegovi roditelji stajali kraj njega čekajući da se probudi. Malo sam pričala s njima, ništa posebno, onako dječja pitanja “kako vam se sin zove, koliko ima godina, voli li nindža kornjače…?” i tako mama tog dečkića, baci pogled na karton koji mi je visio s kreveta i kaže, “jooj ostala si bez desnog jajnika i jajovoda? Boli li te jako?

Progutala sam knedlu koja mi je bila veća od grla, mislila sam da ću se ugušiti. Oblio me hladan znoj, počelo mi se povraćati i svi zvukovi oko mene bili su odjednom naelektrizirani. Samo sam kimnula glavom i pogledala u pod. Htjela sam joj viknuti NE! NE u krivu si! Samo su mi cistu izvadili.

– ali znala sam da ne laže, jer sam bila svjesna da mi nešto skrivaju.

Bila sam ljuta, bijesna. Na doktora kojeg sam obožavala i koji je bio jedina svijetla točka u toj bolnici. Na svoju mamu kojoj je on rekao da mi ne govori još. Sjećam se posjeta i tog razgovora. Sada mi srce puca kad zamislim koliko je mojoj mami bilo teško u tim trenutcima, a ja sam joj iz svog bijesa i boli samo otežavala. Pitala sam doktora, hoću li moći imati djecu? Rekao mi je “imaš tek 11 godina, moramo pratiti kako će se ovaj drugi jajnik ponašati, ali ja vjerujem da hoćeš”. Nježno mi se nasmiješio, a ja mu nisam vjerovala, već mi je lagao jednom, zašto ne i sada?

Odgurnula sam sve od sebe. Rekla sam da ne želim posjete, da želim biti sama. Ali nisam htjela biti sama, to je zadnje što sam htjela, ali mi moja ljutnja i dječji ponos nisu dozvolili da u tom trenutku “pokažem slabost” i kažem, “nemojte me molim vas ostavljati samu”. Noć je pala i sva djeca u sobi su napokon zaspala. Gledala sam odsjaj noćne lampe kako osvjetljava zid te sivozelene boje koju dan danas mrzim. Oblila me užasna vrućina i posegnula sam za mokrim maramicama na ormariću kraj glave…a kad na njima, slika majke kako drži bebu. Krupne i vrele suze su mi potekle niz lice, onako jedna za drugom, bez prestanka. Nisam htjela jecati da ne probudim drugu djecu. Sama sam sebi rekla “pa imaš 11 godina, nemoj bit’ glupa, kao da uopće razmišljaš o djeci” i znala sam da sad sama sebe lažem. Oduvijek sam htjela djecu…uvijek sam bila ona curica koja se igrala s lutkama i bebama. Svoju BabyBorn, koju sam nazvala Melody, sam vukla sa sobom gdje god sam išla, i to dugo godina. Na pitanje sto želim biti kad odrastem sam najčešće odgovarala sa “pjevačica, imati svoj hotel i hoću biti mama”. Gledala sam te šugave mokre maramice i suzama samu sebe uljuljala u san dok mi se nisu skorile na licu.

Više od desetljeće kasnije.

Kraj prvog mjeseca prošle godine…sjedim na suvozačevom mjesto kraj Petra nakon pregleda, i pita me “kako je prošlo?”.

Nisam više bila ona klinka od 11 godina koja glumi hrabrost. Suze mi krenu i kažem “ništa, ne radi, i dalje ne radi….rekli su mi da počnemo gledati druge opcije”….samo me zagrlio i držao čvrsto. Govorio mi je kako je samo bitno da imamo jedan drugog, kako ima drugih opcija, da ćemo sve istražiti….a ja sam u glavi samo imala glupu sliku mame i bebe s paketa mokrih maramica.

U trećem mjesecu prošle godine, taman ovo neko vrijeme…vadili smo sve informacije s interneta vezana za posvajanje. Raspravljali smo o mogućnostima, terapijama, hormonima…isprobavali promjene prehrane, vježbanje, čajeve, tinkture, kapi, molitve…sve u nadi da će se ovaj mali “zakržljali” jajnik probuditi.

Nakon mraka i tuge, koja je polako iščeznula ali ostala tu negdje u zraku kao siva maglica i podsjetnik na to kako “sam manje”, i kako sam “zakazala”, počeli smo se miriti s nekim stvarima, planirali drugačiji život, rekli da ćemo isprobati još neke opcije, ali da nećemo polagati nade, jer nismo imali snage za to. I tako, 15.05 štapić pokaže plus, a dan poslije ultrazvuk pokaze točkicu veličine sezama koju sada upravo držim u krilu dok tipkam ovaj tekst u Notes-ima na mobitelu. I ne razmišljam više o mami i bebi na paketu mokrih maramica, jer mi je puna kuća tih paketa, za moju bebu. Za bebu kojoj sam ja mama.

Poželim se vratiti u taj trenutak, u trenutak kada sam imala 11 godina i plakala nečujno u toj sivozelenoj bolničkoj sobi. Želim zagrliti tu djevojčicu i reći joj “imat ćeš svoju bebu…biti će pola ti, pola čovjek kojeg voliš najviše na svijetu”, želim joj obrisati te krupne suze s lica i reći “zvat’ će se Zrin”.


Volim se predstavljati kao 23-godišnja “Katica za sve” jer radim svašta a zanima me još i više. Rođena sam i odrasla u Aleksandriji, Egiptu a život me smjestio u moj najdraži Zagreb. Odnedavno se hvalim titulom mame, i to jednome visokofrekventnom čudu (u pravom smislu te riječi) imenom Zrin, koji je na svijet došao u našoj kadi. Žena sam bradatog čovjeka s kojim volim ispijate kave i pričati satima, iako u zadnje vrijeme češće roknemo kavu, a te sate provodimo uspavljivajući spomenuto čudo. Osim toga sam project manager-ica, blogerica (Una Bridged), zaluđenica DIY projektima, ljubiteljica putovanja, jezika i velika izjelica s mišljenjem o apsolutno svemu.