MOM MUŽU, KOJI JE UVIJEK TU ZA NAS

Otkad sam postala mama, a mi postali roditelji – često propitkujem svoje odluke. Od banalnih primjera poput zdrav(ij)e prehrane pa sve do toga trebamo li zaista na more u gužvu usred 8.mjeseca ili to možemo iskoristiti za neku drugu avanturu. Nekako sve u životu odjednom ima upitnik – je li to dobro za nas, za našu djecu?

Ponekad podijelim te svoje nedoumice s mužem i to mi je jedini spas koji me resetira. On je moja protuteža; kad god mislim da sam sve fulala i kako ništa ne radim kako treba – on me primjerima uvjeri u suprotno. Ipak je cijelo vrijeme tu sa mnom. Prošao je sve preglede držeći me za ruku, s ponosnim osmijehom na licu gledao je ultrazvuk. Bio je na porodu (naravno) i dočekao prvi dah svoje bebe sa suzama u očima, što je možda nešto najljepše što sam na njemu ikad vidjela. Drugi put nažalost nije stigao iako je bio doslovno pred vratima; naime, naše priče o porodima su utrka s vremenom iz kojih izlazim sa osjećajem da mogu apsolutno sve.

Imamo i dana kad prigovaram na svašta. Na nedovoljno zajedničkog vremena, preokupiranost poslom, beskrajno pospremanje kuće, manjak društvenog života itd…ali realno, ovo mi je najljepši period života. Zajedno smo, gledamo djecu kako rastu i oduševljavamo se sitnicama – tome što Patrik veselo skače na svaki takt muzike ili što Izabela pleše u haljinicama “kao balelina”. Ponosno smo se pogledavali kad je ona prvi put podignula glavu i prvi put kad je on sam sjeo. Gledamo život nekim drugim očima. Postali smo neki drugi ljudi. Malo umorniji, ali puno sretniji ljudi.

Prva sam govorila kako nikad neću okolo pokazivati slike svoje djece i govoriti kako su nevjerojatno slatka; sad to radim barem 3 puta dnevno. Neću pričati samo o djeci. Ići ću van kao i prije. Radit ću bezbrižno. Sve se to promijenilo i drago mi je što je; jer jedino što me iskreno veseli su trenuci kad smo svi zajedno doma.

Ono što se nije promijenilo je Petar koji bdije nad djecom jednako kao i ja. Odrađuje noćna hranjenja jednako koliko i ja, spava par sati reda radi i odlazi na posao. Nosi ih na rukama dok su u temperaturi kako bi zaspali u miru. Juri sa mnom na hitnu da ipak za svaki slučaj mi tamo nekog pitamo jesmo li trebali ovako ili onako. Ide mi po sladoled u ponoć jer trudna do zuba usred ljeta jedem samo beskrajne količine vanilije i iako mi je taj dan kupio pola kile, nije računao da ću to pojesti i moliti ga za još.

Čak je pristao i na zajedničke tetovaže, što nas je još više povezalo. Iskreno ga hvalim kad god stignem, zato što znam koliko je to vrijedno. Mnogi će na to reći “pa naravno da to sve radi, on je ipak tata.” Da, ali nije moralo biti tako. Moglo je biti puno teže, mogla sam biti potpuno sama u puno takvih situacija.

I dok sam danas zahvalna što imam takvog muža, zahvalna sam i mnogim ljudima oko nas koji su za to zaslužni. Njegovi roditelji, braća, bake, djedovi. Moji roditelji, obitelj, prijatelji. Što su nas naučili da je ljubav najvažnija na svijetu i da ništa nije važnije od našeg zajedništva. Svi su oni djelomično zaslužni za to kakvi smo; roditelji najviše jer od kućnog odgoja sve kreće. Imali smo sreću što smo našli i dobre prijatelje u životu pa smo okruženi i primjerima zdravih zajednica u bliskom okruženju.

Zahvaljujući svima njima kao primjerima – on je danas brižan tata, a ja sam to nekad davno u njemu vjerojatno prepoznala kad sam se zaljubila preko glave. Svaki dan se pitam 100 pitanja, ali nikad, baš nikad se nisam zapitala je li on dobar otac.

Našoj djeci je savršen.

 

Tekst: Ana Tevšić Nauković

Fotografije: Mateja Vrčković
@allthatsnew / @la.designstudio

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.