PRIČA O NEKIM SASVIM DRUGAČIJIM DJEČJIM STOLICAMA

Dječje stolice hrvatskog brenda Tink Things osvojile su nas na prvu, a još više nas je oduševila činjenica da iza njega stoji talentirana dizajnerica i supermama Dorja Benussi koja nam je otkrila nešto više o ovom višestruko nagrađivanom senzorno inteligentnom dječjem namještaju.

Tko se to krije iza brenda Tink Things? Iza Tink Things brenda se krije jedino Ivan, moj muž, jer ne voli kamere. 😂 Zima (naša dvogodišnjakinja) i ja se baš i ne skrivamo. To je zapravo brend našeg dizajn studija Benussi&theFish. Odnedavno je s nama u Tink Thingsu i dizajnerica Marta.

Odakle inspiracija za ime? Ime sam smislila tražeći neku jasnu (makar meni) idejnu poveznicu sa filozofijom samog brenda. Tinkering bi se sa engleskog moglo prevesti kao vrzmati se, meškoljiti, biti nemiran. Ono što mi sa TT-om želimo, između ostalog, promovirati je ideja da to vrzmanje i fizički nemir zapravo nisu znaci lošeg ponašanja već prirodna reakcija tijela na neki višak ili manjak osjetnih podražaja iz okoline. Mozak treba aktivnost i pokret da bi učio, novi neuroni se stvaraju pomoću tjelesnog pokreta… Pokret je super i treba ga poticati a ne sprječavati. Također me veselilo kad sam shvatila da se ta kombinacija riječi dosta teško izgovara i podsjeća na dječje frfljanje.

Kako ste došli na ideju za stolice ljujačke? Ideja za stolicu ljuljačku je zapravo samo dio te cijele priče o različitim tipovima djece u kontekstu njihove interakcije s okolinom. Jednostavnim riječima, svaki živčani sustav je različit i to kako se osjećamo u vlastitom tijelu je ovisno o mnogo toga, što se manifestira i u različitim osjetnim potrebama djece, odnosno, njihovim reakcijama na sve što ih okružuje. Svi primjećujemo kako su neka djeca aktivnija, neka pasivnija. Kako neka vole puno pokreta, skakanja, trčanja, glasnu muziku, fizički dodir itd., dok neka dodir i jake teksture izbjegavaju, vole mirniju i tišu okolinu, polaganije se kreću itd. Pa sad u te obje skupine imamo djecu koja na očit način pokazuju da im nešto fali ili smeta, i onu koja se čine kao da im je sve ok, ali zapravo su odsutna, uspavana iako im smeta… Nekad djeca na nešto što im smeta reagiraju odmah, a nekad zakašnjelom reakcijom (što su, recimo, često tantrumi tek sat ili dva nakon dugog gledanja u ekran pa nam se čini out of the blue). Kod neke djece se sve to izmiješa… Jedan dan su aktivnija i brža, a drugi dan osjetljivija. Puno je tu karakteristika i situacija i teško je, zapravo i bespotrebno, kao roditelj ili edukator pratiti baš svaku sitnicu i pomagati djetetu kad mu je nelagodno. No s druge strane, moja filozofija je da na neki način moramo o tome početi razmišljati jer se trenutno djeci jako često, pogotovo u vrtićima i školama, pristupa jako uniformno, a okolina nije dovoljno prilagodljiva da bi bila poticajna za sve. Ono što vrijedi je usmjeriti dijete da samo razvije načine vlastite samoregulacije, odnosno, emocionalne regulacije. To je vještina poznavanja vlastitog tijela, njegovih reakcija i potreba te načina kako si pomoći (recimo, kada dijete zna da mu postaje previše glasne muzike pa ju stiša umjesto da kad mu prekipi krene plakati i slično). To se prvenstveno potiče okolinom koja to omogućava i koja je prilagodljiva. Kao dizajner, ono na što sam vidjela da mogu utjecati je oblikovanje baš te okoline u kojoj dijete boravi. Tako su nastale stolice Mia i Ika. Njih sam htjela napraviti prve jer je dječja stolica kao komad namještaja uglavnom strašno statična i nepromijenjena već godinama. Naprosto, djeca ne sjede mirno, i ne sjede na punom sjedištu već često na prednjem rubu. Najprirodnije i najpoticajnije bi bilo pustiti ih da vise sa stropa ako žele dok uče i igraju se, ali kako nekad ipak trebamo i te stolice za sjediti, eto… Moja ideja je bila pokušati pokriti sve najuobičajenije osjetne potrebe glavnih tipova djece i pokriti ih u dva različita tipa stolice. Ono što je super je to da su te iste potrebe zapravo primjenjive i na djecu s (nekim) poteškoćama u razvoju, u kojem slučaju su ovakve stolice također poticajne i mogu služiti kao dodatak terapiji ili još bolje, naprosto kao stolica koju koriste u grupi bez da ih se izdvaja. To me najviše i veseli u cijeloj ovoj priči, potvrda da je moguće napraviti inkluzivne i zabavne proizvode poticajne svoj djeci a na relativno jednostavan način.

View this post on Instagram

Personally, cocooning is the term really close to my heart. You know the story about the lobster? 😊 Let's call him Frank. The story explains how Frank's shell is hard and inelastic, so as he grows it feels tighter & tighter and poor Frank gets more and more uncomfortable cause he thinks he's getting stuck in there. When he decides he's had enough if that crap 😎 he goes and sheds his old shell to grow a new one that fits better. It's the same for us when we change & grow. This is the process where I'm usually cocooning & pampering myself through that rough patches of feeling uncomfortable. Poor Frank probably only grunts around instead, but well… Moral of the story? Not sure. 😂 I think what I wanted to say is that every time I see a sweet face smiling inside of this Mia cocoon it reminds me of all those leaps forward. Where we grow & struggle & grow and then one day we're just: "Well hello new self!" 😎 And then another phase comes… 😂 P.S. Jeez, poor people who come & snoop around this profile searching for design furniture and then stumble upon this babblings of mine… 😂 Sorry! Photo by our brand ambassador @mostlymosi ❤

A post shared by Sensory kids' design furniture (@tink.things) on

Koliku vas je vaše dijete motiviralo na izradu ovakvog komada namještaja? Tink Things je zapravo nastao prije Zime, tako da roditeljstvo nije imalo baš ništa s tim iako svi to zaključuju kad nas vide s njom. No s druge strane, ona nam je sad pokusni kunić i za stolice i za nove proizvode koje razvijamo, hehehe. A iskreno, sad zaista potpuno drugačije, ili bolje rečeno, potpunije sagledavam sve to. S jedne strane nas guranje vlastitih biznisa s malim djetetom nekad malo umara, a s druge, ima zaista mnogo mnogo prednosti. Skroz je drugačija perspektiva i metodologija u dizajnu za djecu kad imaš i to iskustvo roditeljstva.

Kako izgleda proces razvoja proizvoda? Hm, razvoj proizvoda za tržište je stvarno jedna mala Monty Python sezona, pogotovo na našim prostorima. Da smo prodali nekom velikom proizvođaču cijelu stvar, priča bi bila drugačija. Ali ovako, gdje smo odlučili to ostaviti u svojim rukama i samostalno odraditi i isfinancirati cijelu stvar od produkt dizajna, testiranja, proizvodnje, pa organizacije plasiranja, prodaje, distribucije, dizajna, marketinga… Nevjerojatno je koliko stvari tu ima i koliko to sve traje, pogotovo kad se financiraš malo po malo s tekućim poslovima koje paralelno radiš za klijente. Često smo se u procesu pitali što nam to uopće treba, ali na kraju dana je onaj klišej da je sve lakše kad to voliš – zaista istinit. Na razvoju proizvoda radimo otprilike 3 godine (agodinudanaprije sam se bavilasamo teorijom i istraživanjem), od čega je formalni dizajn samih stolica uzeo daleko najmanje vremena. Najlakše je osmisliti nešto, napraviti 3D model, renderirati… Kad to treba pretvoriti u pravi proizvod, tad kreće zabava. No kao i uvijek, novac i vrijeme su tu najveći pokretači ili kočnice.

Gdje možemo naručiti i kupiti stolice? Stolice se sada mogu kupiti preko našeg webshopa a upravo dogovaramo i suradnje sa nekim odabranim online i fizičkim trgovinama po Europi. Prva pretprodana serija stolica se upravo proizvodi, a nakon isporuke se nadamo odmah krenuti u daljnju proizvodnju stolica i nekih novih zabavnih proizvoda. 🙂