NI VRIT NI MIMO

UNA

Zabavno je razmišljati kako brojke poprime drugi smisao ovisno o stvari koju označavaju. 23 hamburgera je stvarno jako puno hamburgera. 23 slika na Instagramu se čini kao jako mali broj. A recimo 23 lista WC papira može biti premalo ili previše, ovisno o tome ako je meksička kuhinja u pitanju (i ako je papir dvoslojni ili troslojni).

A 23 godine? Eh tu dolazi do dileme. Pričam iz iskustva, jer eto, ja imam 23. Imam završen faks, u braku sam, imam sina, aktivno radim na par projekata. Toliko dobro zvuči da na trenutak sama sebe uvjerim kako sam baš #bosslady, iako te stvari uvijek puno bolje izgledaju na papiru. U ovom slučaju 23 godine znači “wow kako si mlada” ili meni osobni favorit “ma ti si još beba”. S druge strane, obzirom da imam, pa nazvat ćemo to – vrckast karakter, često čujem kako sam prestara da bih se tako djetinjasto ponašala. Tako kao svaka osoba mojih godina, uspješno sam balansirala životne obaveze s nekontroliranim gledanjem serija na Netflixu, kave koje se pretvore u pive, i uredno plaćanje računa. I bilo mi je sasvim OK u tom limbu, nije se ni promijenilo kada smo se Petar i ja vjenčali (oh tako mladi), ali promjena je logično došla kada sam postala majka.

Osobno smatram da roditeljstvo počinje onog trena kad zatrudniš (odnosno saznaš da si trudna, do tada se popijeni gemišti ne računaju) i o toj temi ćemo uskoro pisati, ali onda te tvoje 23 godine lupe od zid. Nemaš više taj luksuz biti mlad, slobodan i neobuzdan…počinje se stvarati rutina, planovi se pripremaju, stvari se ozbiljnije shvaćaju i cjelokupan mindset se promijeni. Odjednom su sve moje (odnosno naše) odluke puno bitnije, imaju veću težinu, jer ne utječu samo na nas već i na jedno čudotvorno stvorenje kojemu smo mi centar svijeta (a i on našeg). To potpuno šaltanje mindseta gotovo da smo fizički osjetili koliko je bilo intenzivno i kako su se svi životni prioriteti iskristalizirali. Sjećam se tog dana kad smo saznali da sam trudna i kako sam zapalila cigaretu, prislonila ju na usnu i odmah zgasila. Sjećam se kako sam sama sebi rekla ma vjerojatno ni nisi trudna, ali za svaki slučaj bolje ne. U tom trenutku sam shvatila težinu te uloge, i polako sam kroz 9 mjeseci trudnoće, i sada Zrinova 2 mjeseca, srasla u nju. Realno, to se od mene i očekuje, ja sad nisam samo Una, sada sam i mama, a mame su odrasle, zrele i snažne…mame imaju odgovor na svako pitanje i mogu napraviti sve na svijetu. A što kada te svi, pogotovo druge mame, gledaju kao dijete? Jer 23 godine je puno godina za stasati u odraslu osobu, ali malo godina za igrati tu najbitniju ulogu na svijetu. Barem se tako čini kada je svaki savjet iskusnijih mama popraćen sa “ma joj, vi ste još tak mladi, vidjet’ će te za par godina” ili onaj odmah rukom “ah, to vi klinci tak radite”, “ja sam u tvojim godinama…” i već spomenuto “ma ti si beba”. Realno, ne mogu reći da zaboli, jer ne gledam to na taj način, znam da nitko nema loše namjere, no čini se da se nalazim u najozbiljnijoj ulozi svog života, a nitko me ne shvaća ozbiljno. Hoće li zaista biti nekakva ogromna razlika za 10 godina? Ili možda ako dobijemo drugo dijete? Hoću li s kumulativnim godinama iskustva majčinstva ili brojem djece postati odrasla i ozbiljna mama, ili ću uvijek biti “beba” na koju se gleda umiljato jer je (pre)mlada zaplovila u majčinstvo?

PETAR

Nekako sam imao osjećaj  da se zbog toga što smo tako mladi ušli u brak i dobili prvo dijete nećemo baš najbolje snaći u svim tim novim ulogama. I dok smo uspjeli sami sebe razuvjeriti i stvarno nam dobro ide, baš zbog tih godina o kojima Una priča smo uvijek onako malo po strani. I dok su mame zapravo dosta dobro povezane preko društvenih mreža i ostalo, mi tate baš i nismo, a još k tome sam ja daleko najmlađi tata gdje god da dođem pa zbog toga često imam osjećaj da ne pripadam.

U svemu tome, ta jedna pozitivna “zraka sunca” mi je bila Rodina radionica za tate, gdje  sam se, usprkos tome što sam bio daleko najmlađi, osjećao ravnopravnim i drugi nisu na mene gledali kao klinca.  To mi je stvarno puno značilo jer godinama možda jesam klinac naspram nekog od 35, ali puno sam toga prošao i ja sam. Volio bih da su možda tate tako povezaniji, da možemo i mi podijeliti iskustva, biti si međusobna podrška, jer ja sam taman sada u raskoraku između svojih najboljih prijatelja koji sada završavaju faks, ili kreću raditi, i većine tata od 30+ koji već imaju i karijeru, i nekakav rutinirani život (protiv kojeg sam se borio svim srcem od početka faksa jer mrzim rutine haha), i jednostavno me ne shvaćaju toliko ozbiljno.

To će se vjerojatno promijeniti s godinama, možda kada i naši bliski prijatelji krenu tim putem, možda s drugim djetetom, do tad ćemo malo plesati između dva svijeta i iskreno, ova kombinacija mi je za sada – najbolji period života.


PETAR I UNA

Sami sebe smo prozvali Peruna jer eto, tad je to još bilo kul (znamo da nije nikad ali tješimo se). Mladi smo par i kao svaka klasična ljubavna priča upoznali smo se na faksu, ali smo se neklasično poprilično mrzili dok se telenovelski nije rodila ljubav. U kratke tri godine veze smo zajedno proživjeli cijeli jedan život i ušli u svijet roditeljstva ludom “vožnjom”. Od toga da nismo mislili da ćemo ikada moći imati dijete, do toga da smo zajedno prošli svaki korak trudnoće, poroda i sada dnevnih avantura. Sin nam se zove Zrin (i baš je super što se to rimuje) i na svijet je došao 27.12.2018 u našoj kadi. U slobodno vrijeme (kojeg nemamo) volimo glumiti velike gurmane, modne ikone, svjetske putnike a uživamo i u koncertima, tetovažama, dobroj kavi i Netflixu. 

Petar @p3rom   Una @una.bridged

One thought on “NI VRIT NI MIMO

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.