JAČA OD NJIH

Otkako sam mama, ne mogu ne razmišljati o nečemu što sam doživjela kao dijete, još kao školarka. O nečemu što je bolno, mučno za mene ali i dalje dio mene, iako je prošlo već poprilično puno vremena od tog nemilog događaja. Kad se sve izdogađalo bila sam tek nevino dijete prepuno nade. Tad sam mogla sve sagledati samo iz svog kuta pa se tako sjećam osjećaja neugode, straha, patnje pa čak i srama, iako znam da nisam ništa bila kriva. Sjećam se groznog osjećaja pri posjetu ginekologu zbog svega što se desilo i zbog čega sam se kasnije grozila odlazaka istima. Na sreću, kasnije u životu ali i u trudnoći sam, za dobro svoje bebice, sve strahove pobijedila. Sjećam se suza, nespavanja, muka, sjećam se lažnih zagrljaja i lažne spremnosti da mi pomognu iste one osobe koje su me u sve to uvalile. Sjećam se da sam bila sama, daleko od svoje obitelji, i da mi nitko nije mogao ni htio pomoći. Sjećam se da sam vjerovala krivim ljudima i još i dan danas se pitam kako sa sobom žive osobe koje nešto takvo naprave nekome, gledaju što se događa u istoj sobi i ne naprave ništa da pomognu. Je li zbog straha ili im je svejedno, svejedno je. Sjećam se policije i svih bolnih razgovora, u trenucima kad ti je teško razgovarati, i njihove sumnje u ono što pričaš. A to je definitivno najgore i naljuti me još i danas. To što se sumnja u žensku priču, kao da bi nešto takvo išla izmišljati. Ok, možda netko i ne bi, ali bi li dijete takvo što izmislilo, i još uz sve svjedoke u sobi?

No, da se vratim na priču, tad nisam mogla znati što prolaze moji roditelji i kako je njima bilo kad su sve saznali, s obzirom na to da nisu bili uz mene kad se sve dogodilo. Znam da mi je bilo muka od same pomisli da će sve saznati i da će patiti jer mi nisu mogli pomoći. Danas, puno godina kasnije, sam i sama mama i još ne vjerujem kad to izgovorim, da ja sam mama. Nakon toga što sam doživjela kao da sam zamrzila muški rod i mislila sam da nikad neću biti ni ničija žena ni mama ni ništa. Hvala Bogu, danas ipak živim najljepšu ulogu u životu, i ma kako god nekad bilo naporno, nikad mi nije bilo ljepše.

Nedavno je naša curica očito nabavila nove duracell baterije i usred skakutanja pala na pod, malo se lupila ali je zaplakala svom snagom i meni se srce spustilo u petu. Kad ima temperaturu, bdijem cijelu noć nad njom, moleći se da bude dobro. Svako malo, kao i svaka mama, strahujem zbog nečega, brinem se i samo želim da bude sretna i zadovoljna. I jednostavno se ne mogu u mislima ne vratiti u prošlost. Prisjetiti se svega što sam ja prošla i razmišljati o tome što sve nju čeka jednog dana. Znam da ju ne mogu držati pod staklenim zvonom, niti to želim, ali želim ju pripremiti za sve što ju čeka. Želim ju naučiti da bude hrabra i da se zna izboriti za sebe. Kao osoba koja je na vlastitoj koži doživjela nasilje ili neku vrstu napada u svom djetinjstvu, pitam se kako spriječiti da se nešto slično ne dogodi i mojoj curici?

Zapravo, ne radi se tu samo o odgoju. Nažalost, često svoje odradi i splet okolnosti, sudbina, a možeš postati i žrtvom tuđeg nemara i neodgovornosti, lakomislenosti. Što je nažalost bio i moj slučaj. Izvukla sam kraći rep i dobila ono što tada definitivno nisam zaslužila. Bila sam tek dijete koje je krenulo u svijet, moji su me učili da budem poštena prema svima i, ne želim osuđivati nikoga, ali nisam bila poput onih cura u okolini koje bi se samo opijale i navlačile sa svima, uopće ne birajući. Ne samosažalijevam se i danas kad je to već sve davno iza mene, niti se svega ne sjećam u detalje, no isto tako niti neću nikad zaboraviti to što mi se dogodilo. Kažu da vrijeme liječi sve rane, no i to je za mene samo djelomično točno. Zaliječe se donekle, no prije bih rekla da mi žene to potisnemo negdje u sebi i s time što smo prošle naučimo živjeti, koncentrirajući se na ono gdje smo sad i na budućnost. No svejedno takav užasan događaj utječe na nas i oblikuje nas u osobe kakve jesmo.

Ma koliko htjela, jednostavno ne možeš zaboraviti trenutke kad moliš za pomoć i spas, a ne dobiješ ga. Ne možeš zaboraviti lica osoba koje su ti nanijele zlo, direktno i indirektno, urežu ti se u pamćenje. Ne možeš zaboraviti da je doslovno pokraj tebe bilo nekoliko osoba i da su ti sve one mogle pomoći, ali nisu, radije su gledale kako patiš i kako umireš iznutra. Ne možeš zaboraviti da je u istoj prostoriji bila i osoba koja je izazvala čudovišta i da se njoj nije dogodilo ništa, a da se tebi desilo ono što je zaslužila ona, ista ona osoba koja se sa svima navlačila. Cijeli se život pitam zašto kraći rep izvlače osobe koje se ponašaju pristojno i drže do nekih svojih principa, a ne one koje žive totalno razuzdano i nepromišljeno?

A danas, danas se pitam samo dvoje.

Prvo. Kako žive te cure, danas već žene, vjerojatno sa svojim obiteljima? Sjećaju li se što su napravile? Imaju li uopće savjest? Osjećaju li teret tog dana na svojim leđima ili žive kao da nikad ništa loše nisu napravile? Kako iste te osobe danas odgajaju svoju djecu? Jer znam da ih imaju. Kako takve osobe mogu biti uzor bilo kome? Vjerujem, u sebi, da se nimalo nisu promijenile i da ih ne dira ni pola posto što sam zbog njih doživjela traumu koja mi je obilježila čitav život. I iskreno, žalim ih. Žalim. Ne bih htjela biti u njihovoj koži i živjeti takvim lažnim ispraznim životom skrivajući kakva sam zla i bezobzirna osoba.

I drugo. Pitam se, što i kako sa svojom curom kad odraste? Kako uopće odgajati svoju curicu da ne doživi ništa slično? Želim da iskusi život, da uživa u svemu lijepome što ju čeka. No, da li joj uopće jednog dana pričati o tome što sam doživjela? Meni je to bila lekcija za cijeli život, i ne bih ju htjela preplašiti, ne bih htjela ni da pati zbog toga što je mama doživjela, ali bih htjela da zna što se sve loše u životu može dogoditi. Da se nasilje ne događa samo u filmovima koje gledamo ili drugima. Da se može dogoditi svakome. Želim samo da bude hrabra i neustrašiva, uvijek spremna da se obrani od svih i svakoga, ali istovremeno i nježna, osjećajna, brižna. I koliko god o svemu razmišljam nisam pametna što mi je činiti. Mislim da joj neću reći da se to dogodilo njezinoj mami, ali da ću joj na neki način pokušati ispričati priču, o tamo nekome koga ona ne poznaje, da barem izvuče neku pouku. Jednog dana, kad bude spremna, ako se do onda i ne predomislim ili ne nađem neko bolje rješenje za ovo što me muči. Vidjet ću još, iako je sve to daleko, vrijeme leti i možda se brzo zateknem u trenutku da je ona odrasla žena a nisam se ni snašla. Znam samo da si ne bih mogla oprostiti da se isto dogodi i njoj, jer si mogu samo zamisliti kako je bilo mojim roditeljima kad su čuli što je snašlo njihovo dijete, kad sam bila na putu, kad su mislili da mi je lijepo a patila sam kao nikad prije. Kad si dijete, školarka, sramežljiva, teško uopće pričaš o tome. S bilo kime. Policijom. Učiteljima. Roditeljima. Zatvoriš se u sebe, neugodno ti je zbog svega. Imaš tisuću i jedno pitanje, mučiš se sa svime, pokušavaš shvatiti što te i zašto snašlo, pokušavaš se pomiriti sa svime, boriš se u sebi na sve načine, tražiš rješenja, odgovore, teško ti je i ne znaš se kud okrenuti. Bol je tad često jača od razuma i ne shvaća te nitko tko nije prošao ništa slično. I još kad te u davanju iskaza pokušavaju slomiti, zbuniti, kad imaš osjećaj da ti ne vjeruju, nema gorega. Slamaš se na milijun komadića ali se ipak nekako izvučeš. Teško je opisati sve te osjećaje. Znaš samo da ne želiš da se išta slično dogodi tvojim voljenima, tvojem djetetu.

Nikad neću zaboraviti kako su svi brujili o tome. Takve se vijesti strašno brzo šire. Sve i svakoga zanima što je bilo, tko je žrtva, ispitivali su čak i mene a ja sam se pravila da ne znam i nisam htjela i sama širiti priču. Kad bi samo znali da sam to bila ja. Ali tako sam se tad nosila sa svime. Nisam znala za bolje i drugačije. Izvana sam morala djelovati jako, vratiti se među ljude, a iznutra je to bila sasvim druga priča. Bol me ubijala. Izjeda me i dan danas iako se znam nositi s njome. Kad hodam mrakom ili sam sama, uvijek sam spremna na sve, pa i da reagiram u slučaju novog napada. Sad nisam više dijete, sad sam žena, mama, jača nego ikad, jača od svih, i znala bih se obraniti. Ili bih se barem branila dok sam živa.

Na samom kraju, da ne bude sve ovako apstraktno i da ne ispadne da muljam, reći ću samo još jedno. Jasno i glasno, jer znam da ima još žena koje su prošle nešto slično i želim da znate da niste same. Da nas ima još i da uvijek ima nade. Da, ja sam žrtva nasilja. Da, pokušali su me silovati. Hvala Bogu, nisu baš u potpunosti uspjeli u svojim naumima. Ja sam izdržala, spasila sam se i nitko mi nije pomogao. Živim s tim i iako mi se srce ispuni gorčinom pri samom sjećanju na sve to, zahvalna sam na svemu što sam prošla jer sam danas zbog toga takva kakva jesam. Naravno da bih radije da nisam sve to doživjela, ali jesam i prihvatila sam to, nema mi druge. Danas sam zbog toga jača i znam da sam zbog toga bolji čovjek od svih koji su sudjelovali u mojoj nesreći. Sve se događa s razlogom no nikad mi neće biti jasno zašto se to baš meni moralo dogoditi, to je ono vječito pitanje s kojim se uvijek borimo. I želim još reći da se sudbina na kraju ipak pobrinula da nađem svoju sreću i shvatila sam koliko sam jaka i što sve mogu. A otkad sam mama, snaga samo raste. Sad se osjećam nepobjedivo. I svima iz prošlosti bez pardona pokazujem srednji prst. I onima koji su mi nanijeli najgore zlo i onima koji su me pokušali povrijediti kasnije kroz život. Okružena sam ljudima koji me vole i za koje bih dala sve, i to je sve što mi treba. Sad imam smisao, živim za svoju obitelj, svoju curicu i samo znam da ću učiniti sve da ona bude sretna. Danas kad sam mama, osjećam i veliku odgovornost. Prošla sam itekakvu životnu školu i samo se pitam kako naučenu lekciju prenijeti svojoj curici i spriječiti da se ikad išta takvo dogodi njoj?

I ako ovo čita barem jedna jedina žena koja me razumije a prošla je isto ili slično, ili možda još ne vidi da ipak bude bolje s vremenom, želim samo reći da nismo same, nikad, i da će s vremenom zaista biti jače. Onih par ljudi za koje se isplati živjeti su naša snaga. Snagu nam daje i želja da imamo bolji život, u inat svima koji su nam nanijeli zlo. I pričajte, nemojte sve ovo držati u sebi, bit će vam lakše. I upamtite, bez obzira na sve, život i dalje može biti lijep. I dalje se možemo veseliti malim stvarima i biti zahvalne na onome što imamo. Možda baš mi zbog svega toga još više cijenimo sitnice i male radosti.

Foto: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.