BALANS, BALANSIRANJE, TANJURI, BEBE I GOSPOĐICA KRIVNJA

Ponekad si stvarno želim dati medalju jer uspijevam brinuti o sebi, o braku, o svom malom Zmaju i hendlati posao, a uz to još i imati kakav takav društveni život. Ponekad. Ali ne danas. Danas nije taj dan.

Prošli sam vikend bila na poslovnom putu. To zvuči onako ozbiljno, ali nije. Radila sam i uživala sam. Ali sad plaćam. Naime tako kad me nema za vikend nastojim Zmaja bar jedan dan ostaviti doma u tjednu da se malo družimo. E a onda kad to učinim, zapravo izgubim jedan „poslovni“ dan i tako sam cijelo vrijeme kao u nekom nesrazmjeru između onog što bih željela stići i onoga što zapravo stižem. Kao da se utrkujem s nekim tko je realno puno puno brži od mene, lovim trenutke za sve što čini moj život. Do onog trenutka kad shvatim da ne mogu

Nisam tipična žena i tipična mama. Odnosno ne mogu se svrstati u tu kutiju na koju je društvo nalijepilo naljepnicu MAMA i ukrasilo je trakicama, šljokicama i stisnulo na pijedestal. Požrtvovna, sebi na zadnjem mjestu, uvijek dobre volje i stiže čudesa. Balansira svim svojim ulogama kao žongler, to izgleda lako i prirodno. E pa meni nije.

Obožavam svoj posao, obožavam sve što dolazi s njim. I treninge i individualne satove, i ples, i osobni razvoj, i pisanje i marketing i smišljanje uvijek novih stvari kojima želim uljepšati ženama život. Obožavam i svoje dijete. Veselo, zahtjevno, uporno, svojeglavo i empatično. Obožavam i brak, sva nastojanja i partnersku ljubav koja te tjera dalje i guraš čak i kad je najteže i uvijek nekako tražiš nove razloge zašto voliš i nove načine kako možeš voljeti. Obožavam i svoja prijateljstva, iskrena i duboka i sva poznanstva jer ih imam puno i svako me ispunjava i hrani. Ali…. Ne obožavam to sve istovremeno.

Sjećam se kad sam naletila na filmić Kristine Kuzmić u kojem drži tanjure i balansira sa svima njima, dok ih na kraju sve ne pobaca u koš za smeće. E tako se osjećam danas. Još jučer imala sam filing kraljice. Odvezla Vitu u vrtić i podružila se malo s njim, radila ujutro na kompu, oprala veš, skuhala ručak, odmorila, otišla na trening za sebe, održala trening curama, došla doma i zaspala. Stigla sam sve, umorna, ali zadovoljna. I ujutro je sve bilo divno. Ustala u 6 kao i uvijek, odradila svoje rituale i radosno dočekala buđenje ekipe. A onda je sve krenulo nizbrdo. „Mamice, tko će doći po mene danas?“ pita me Vito. „Baka i deda“. Odgovaram sa smješkom. „A ne mamice, hoćeš li molim te doći danas ti po mene? Tebe jako puno volim.“ Isuse, daj mi kantu da mi sve suze koje sam u tom trenutku zadržala u očima skliznu u njih. Ok, progutam slinu i pretumbavam raspored u glavi jer znam da je ovo došlo iz istinske potrebe i želje za mnom, a ne iz protesta. Idemo dalje. Trpam ga u auto i gledam na sat. Točno, ako sve prođe kako treba, točno ću biti na vrijeme na dogovorenom sastanku u 8:30. Jurimo u vrtić i stižemo spojeni zajedno u kuglu trčećeg kaosa. Spremamo se unutra i evo tete na vratima. Budući da danima nisam progovorila ni riječ s njima, ostajem porazgovarati. Uletavam u auto, 8:43. Sastanak – papa! Javljam da neću doći, reorganiziram popodne da mogu doći po Vitu, uvjerena da je muž zaboravio da je roditeljski u 16:30 na koji on ide. Nije. Bog ga blagoslovio. Trčim doma na komp, da umirim savjest zbog propuštenog sastanka. Zavirim u frižider da prvo pripremim meso za ručak. Meso smrdi. Pokvarilo se. Bacam zamišljene tanjure u zid. Fućkaš balans i tko ga je smislio. Do sad već suza stiže suzu.

Znam da se danas stalno spočitava da mi mame previše kukamo. Ali fakat nemam pojma bi li do sad preživjela da nemam priliku izbaciti svoje emocije i frustracije. Osim toga, svaki put kad vidim i čujem od drugih mama to spomenuto „kukanje“ stvarno mi bude lakše. Jer znam da nisam sama. Jer znam da ne postoje mame s pampers reklama našminkanih lica i mirne dječice, koje drže sve te tanjure života u potpunoj ravnoteži. Ili ako izgleda da postoje, vjerujte mi, to je samo fasada. U svom sam se poslu i toga nagledala. Izvana u savršenom balansu, uspješne, sposobne, nasmijane i vedre. Iznutra suhe. Prazne. Istrošene. Duboko nesretne i u tome duboko same. Često i nesvjesne svoje nesretnosti. Zato – živjelo kukanje! Živjele mame koje iskreno pričaju o svojim životima i raskrinkavaju mit o balansu. Ja ću prva.

Kažu da je super kad imaš svoj biznis jer tako kreiraš sama svoje vrijeme i možeš stići sve. Lažu. Da, super je jer možeš popodne ili ujutro naprimjer biti s djetetom, pa uvečer kad svi zaspu – raditi. Hahahahahahahahahahaha. Umirem od smijeha. Točno u 21:30, iako sam još budna, svaki dan, moja duša zaspi. Laku noć Ivka. Možda ne legnem odmah, možda ne zaspem odmah, ali već sam zapravo iznutra u snovima. Osim toga, ako imaš „nešto svoje“, šanse su velike da ti to nije samo posao, već strast, dio tebe, tvoja „beba“. Dakle, zapravo ne prestaješ imati bebu u mislima gotovo nikad, kao što ne prestaješ svoju djecu imati u mislima gotovo nikad. Ako se posvetiš jednoj bebi više, a drugim bebama manje, stiže gospođica krivnja. Pa obrneš raspored i evo je opet, s druge strane. Tako da, zapravo, ako joj se prepustiš nema pobjede. Okrenut će se uvijek prema jednom od tanjura koje nisi uspjela zadržati u rukama.

Nije sve sjajno i bajno ni u kom slučaju. Nije sve pampers reklama, ali nije sve ni tuga čemer i jad. Negdje je između. I zato, draga mamice koja radiš (obraćam se vama, jer se tu mogu prepoznati), dobro je. Sve je dobro. Plači kad ti se plače, ostavi kuću u neredu, potraži pomoć ako možeš i kukaj kome god i kad god želiš. Govori istinu, dobru i lošu, a gospođicu krivnju nogom napucaj u dupe. Kad legneš u krevet u glavi ili na papiru nabroji stvari koje si napravila dobro. Ma koliko mali ti uspjesi bili. Naprimjer, nije mi propalo baš svo meso u frižideru. Medalja.
Stigla sam se danas našminkati za posao. Medalja.
Legla sam u krevet prije 22 sata. Medalja.
Ulovila sam vrijeme za meditaciju. Dvije medalje.
Svi smo preživjeli dan. Pehar.

I tako dalje. To je balans. Balans kukanja i zahvalnosti. Sreće i suza koje roniš sama u autu. Ljubavi koju osjećaš za sve u svom životu i straha koji te ponekad obuzima. Brzine i sporosti. Lelujanja u mislima ili bespućima društvenih mreža i trenutaka prisutnosti sa onima koje voliš. Balans. Dobrog i lošeg u tebi.

Balans ostalog ionako je samo mit. Nekad držiš ova dva tanjura, nekad ona dva. A nekad ih sve pobacaš, natočiš si cugu i uživaš promatrajući prljavi, zbrkani, ljubavni kaos svog života. Živjela!

Foto: Unsplash


IVKA @ivkas_passion

Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.

Blog: Ivka Armanda Todorović