NEŠTO DRUGAČIJI SUPER-RODITELJI

Njih dvoje su svježi super-roditelji malog dječaka imena Zrin. Znate, postoje roditelji kod kojih jednostavno osjetiš tu povezanost, ljubav, poštovanje od trenutka kada ih ugledaš. To se nama dogodilo kada smo upoznale Unu i Petra, dok je Zrin bio još u trbuhu. Primjer za bračni par koji, iako nema pojma što ih čeka kada beba dođe u obitelj i kojom brzinom ono prvotno blagostanje postaje mali tornado emocija ispunjenih beskonačnom zaljubljenosti u to malo dijete, zrači samouvjerenošću i uzbuđenošću, međusobnim poštovanjem i potporom, i ono najvažnije – ljubavlju. Zato smo odlučile njihovu priču podijeliti s vama. A uz to i najaviti naše nove kolumniste – supermamu @una.bridged i supertatu @p3rom

Una: Tata i mama, mama i tata…titule i uloge na koju se još uvijek navikavamo. S jedne strane nam zvući čudno, s druge strane okrećemo se istog trena kad ih čujemo, bez obzira što je nas hahar, još uvijek premalen da bi ih izgovorio. Mi smo Petar i Una, dvoje klinaca koji su prestali biti klinci (prividno), jer su prije mjesec i pol dobili sina Zrina. Upoznali smo se prije nekih 5 godina, studirajući na RIT-u u Zagrebu. Petar na višoj godini, informatički smjer, a ja na međunarodnom poslovanju. Sušte karakterne suprotnosti i tog smo oboje bili svjesni tako da smo se zaobilazili u širokom luku. On je bio umišljen programer koji misli da je bolji od svih, ne skida oči s laptopa i ignorira sve ljude koji mu ne pašu, a ja sam bila oličenje svega što on nije volio kod cura; glasna, centar pažnje i poprilično dramatična. Srećom pa je mislio da imam dobre noge, jer inače ne bi mogao pronaći niti jednu moju pozitivnu “osobinu”. No eto, na njegovoj završnoj godini faksa nas je sudba kleta spojila, radili smo zajedno na dva različita posla i jednostavno si nismo mogli pobjeći. Uvidjeli smo da imamo puno zajedničkih tema od glazbe i literature do hrane i putovanja. Silom prilika postali smo prijatelji, jako bliski – jako brzo, jedan drugom smo se povjeravali i bježali na zajedničke kave konstantno, dok oboje nismo postali svjesni da naš odnos nije stao na prijateljstvu. Nakon toga se sve brzo odvilo, uselili smo se skupa, upoznali obitelji, zaručili i okrunili našu ljubav svadbom mjesec dana nakon što sam diplomirala. Sa svih strana smo slušali kako smo premladi, jer si kod nas ili premlad ili prestar, nema između… očigledno, samo se torpediraš iz djeteta u starca. Nas to nije diralo, mi smo bili sretni, planirali putovanja, poslove i širenje naše obitelji. Ta zadnja točka je bitna, htjeli smo obitelj, oboje smo još na početku veze rekli da želimo djecu i to dok smo mladi, ta ideja nas je veselila i nismo imali nikakav osjećaj straha. No kako to biva, život nas je odlučio izvozati. Od malena mučim muku sa zdravljem i nakon nekih pretraga i praćenja saznali smo da su nam šanse za stvaranje te naše obitelji jako malene, skoro pa nepostojeće. Mene su te vijesti psihički slomile, svijet mi se srušio i još k tome sam se osjećala neizmjerno krivom jer sam Petru “oduzela” i njegov san. Ali, on mi nije dao ni trenutak duže da tako razmišljam, pobrinuo se da znam da nisam sama, da me voli beskrajno i da ćemo naći način da stvorimo našu malu obitelj. Kada se sjetim tog perioda vrate mi se osjećaji gubitka i tjeskobe zbog loših vijesti, ali i topline kojom me Petar okružio i koja je ojačala naš brak.

Nakon istraženih opcija i mirenja sa situacijom, život nam se okreće naglavačke kad sam ugledala plus na kućnom testu za trudnoću (kojeg sam nonšalantno bacila u smeće i onda iskopavala, ali to je priča za drugi put). Šok i nevjerica -moja. Sreća i veselje – Petrovo. Nisam znala reagirati i mjesecima se nisam usudila veseliti, bila sam uvjerena da će nešto krenuti po zlu. Ali Petar je bio tu, tražio imena, čitao knjige, šopao me šopskom salatom (jer ništa drugo nisam mogla smisliti) i držao mi ruku na baš svakom pregledu. Kada sam pred kraj trudnoće izrazila želju da napokon otvorim svoj blog (pričala sam o tome godinama), on je taj koji me pogurao i bio moj najveći fan i najvjernija podrška.

Petar: Una je pisala za svoj blog, pripremali smo sve za Zrina i prije nego što smo se okrenuli porod se približavao, a sa svakim danom Uni su se vraćale bolničke traume koje je doživjela kao dijete. Nakon što sam slomio nogu krajem 10.mjeseca i nakon dugih razgovora (i svih mogućih tečaja na koje smo išli) odlučili smo da porod u bolnici nije najbolja opcija za nas i tako se odlučili za kućni porod. To se ispostavilo kao najbolja odluka za našu obitelj. Iskustvo je bilo neopisivo emotivno i sve je prošlo toliko divno da se i sada, mjesec i pol nakon, samo pogledamo i krenemo prepričavati svaki trenutak iz naše dvije različite perspektive. Baš tako ćemo i pisati naše tekstove, obje strane, različite ali nadopunjavajuće. Moja cijela vizija očinstva bila je bazirana na tome da želim biti tata koji je tu, ovdje, prisutan u cijelosti u životu djeteta i majke, tj. supruge. Ne volim o tim stvarima govoriti kao da je nešto krivo ili loše, da je nešto iz starih vremena ili moderno, svatko radi kako njemu paše i u dogovoru sa svojom boljom polovicom. No, ja sam jednostavno odlučio i dogovorio s Unom da želim što više biti uključen u sve, i za vrijeme trudnoće i pogotovo kada se mali rodi, jer smatram da su ta iskustva vječna i da grade jednu posebnu vezu između oca i djeteta. Na Rodinom (RODA – Roditelji u akciji) tečaju za tate na kojem sam bio sam dobio potvrdu nečega što sam i sam mislio, a to je da se neke stvari mijenjaju i da i tate danas ipak žele što više biti prisutni u svemu, te nekako malo po malo se to pretočilo u to da sam počeo pisati o jako privatnim stvarima na svom Instagramu. O svojim osjećajima, s ciljem da doprem do svih tata i kažem im: “Hej, okej je biti osjećajan, emotivan, okej je pustiti suzu kad vidiš svoje dijete, okej je uzet porodiljni za tate, nisi manje muško ili slabiji i sve ostalo što sam kroz godine čuo i pročitao”.

Kako je Una jako aktivna na Instagramu, puno divnih žena koje ju prate su naletjele na moj profil i pročitale tih par tekstova, ubrzo se našlo i par očeva koji dijele moja razmišljanja i tako smo počeli razmjenjivati iskustva. Iskreno, ni Una ni ja nismo bili svjesni da će moje riječi toliko rezonirati s ljudima i tako smo zapravo shvatili koliko je bitno da se i tate pridruže dijalogu o roditeljstvu i da tako jedna perspektiva jako manjka kod nas. 

I kako se snalazim kao tata koji je uključen u sve? Pa, rekao bih super, kažu mi i ostali da sam dobar, valjda onda jesam. No, i meni je sve toliko novo i toliko drugačije od svega do sada da je svaki dan učenje i često ludnica. Svaki dan od početka trudnoće do sada je bio poseban, nabrijan, nekada sretan,a nekada iscrpljujuć, ali na kraju dana sam svaki put legao sretan u krevet, pogledao malog, pogledao Unu i shvatio da sam bio tu u svakom trenutku i nisam ništa propustio. Od prvog ultrazvuka kada je Zrin bio mali sezamić, (kako smo ga tada zvali jer je bio veličine sjemenke sezama), do sada i njegovih 15 ukakanih pelena dnevno. Sa Zrinom gradim poseban odnos, a Una zna da ću biti njen oslonac u bilo kojem trenutku i mislim da je to nešto neprocjenjivo za jednog tatu.

Eto nas sada tu, ja sa svojih 25 godina a Una sa svojih 23, u rukama imamo cijeli svijet u obliku malog kakatora s mojom bradom i njenim nosom. Ja sam još uvijek onaj isti umišljeni programer, a ona moja glasna “drama llama”, samo što sada umjesto datuma koncerata googlamo “is it normal when a baby…”, Pinterest boardovi nam nisu puni tetovaža nego ideja za ukrašavanje Zrinove sobe (ma koga lažemo, i dalje su tetovaže)…ali smo zajedno u ovom, i u roditeljstvu, poslu, projektima i našoj vezi. Nije uvijek raspodjela 50/50 jer je to nemoguće, ali učimo se…još smo i mi malecki.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.