DJECA RODITELJA S DRVENIH STOLICA NAŠIH BOLNICA

Trebala sam pisati neki drugi blog post. Imala sam najbolju namjeru pisati drugi blog post. Ali ne mogu, sve dok ne istresem ovo iz glave moje misli ne mogu se kretati u smjeru glupavih tema. Kad usporedim sa ovom pričom, sve što sam ikada napisala je glupava tema.

Jučer navečer odlučila sam pokrenuti svoju Facebook aplikaciju. Ne znam znate li kako ne volim skrolati po toj aplikaciji, jer me uvijek dočeka neka hrvatska tragedija zbog koje ne mogu noćima spavati. Jučer navečer dočekao me je naslov članka podijeljen na stranici Zorana Šprajca, o dvoje petomjesečih blizanaca na liječenju u jednog zagrebačkoj bolnici. Morala bih sada ići opet gledati koja bolnica je u pitanju, jer nisam zapamtila od horora kojeg su mi te riječi slagale u glavi.

Teško mi je i sada pisati ove redove jer ne znam što želim napisati. Ne mogu shvatiti, zaista ne mogu shvatiti da je ljudsko biće u mogućnosti napraviti takvo nešto drugome. Pogotovo tako malenom, bespomoćnom stvorenju, potpuno ovisnom o brizi odraslih.  Koja i kakva situacija je potrebna da bi se to nazvalo opravdanim? Jesu li niske plaće? Je li premalo ljudi? Moramo li mi, majke koje ostavljamo djecu u bolnicama biti dodatno prestravljene što će se događati a našom djecom dok nismo prisutne.

Cvita je imala godinu i osam mjeseci kada smo završili u Klaićevoj bolnici sa virusnim bronhitisom.  Ostala je četiri dana i dvije noći, ja s njom po cijele dane na drvenoj stolici iz četvrtog be. Sreća u nesreći za mene i nju bila je ta da bi zaspala u osam navečer i spavala cijele noći pa nisam trebala provesti noć na toj drvenoj stolici. U sobi pored nas ležala gotovo nepomično djevojčica malo mlađa od Cvite. Malena je imala zaležanu glavicu, a na mjestu gdje joj glava dotiče jastuk  bijelilo se tjeme umjesto guste kose. Nisam pitala što joj je, ali moja zabezeknuti izraz lica bio je dovoljan da mi netko od roditelja s drvenih stolica dobaci da je iz Nazorove. Nemam ništa negativno za reći ni napisati o toj bebici,  niti o sestrama koje su se brinule o njoj. Bile su nježne prema njoj jednako kao i prema drugoj djeci, podignule bi je i previjale nekoliko puta dnevno. Pitala sam smijemo li je mi ostale mame pridržati i podići koji put dnevno, da ne leži nepomična cijeli dan. Nisu nam dopustili. Mislim si logično da nisu, jer ne znamo koji su medicinski problemi te djevojčice niti smo školovano osoblje da se brine o tuđoj djeci. Ovo dijete je državno, ali bez obzira na to bolnica odgovara za njegovu dobrobit dok boravi u instituciji.

Provela sam veliki dio djetinjstva po bolnicama. Moja institucija bila je Srebrnjak, bolnica za djecu s problemima s dišnim putevima. Znala sam tamo boraviti i po tri tjedna na liječenju, uvijek zimi i uvijek na infuziji.  Nisam obraćala veliku pozornost na ovakve sitacije jer sam bila premala, ali sjećam se jedne sobe na trećem katu, skroz do kraja desno. U toj sobi bila su smještena djeca romske nacionalnosti. Nemojte me pitati kako sam to shvatila, jer skoro sam i ja završila kod njih radi svoje boje kože, kose i očiju. Kad bi nas sestre skinule sa infuzija radi vizite i obavljanja higijene, radili smo svakakve bedastoće po sobama i hodnicima. Tako smo i odlazili u tu zadnju sobu, igrati se s klincima. Tijekom jedne igre sjećam se, jedna od djevojčica u sobi pokakala se po sebi i kroz nogavicu pidžame plačući vadila izmet.  Otrčali smo po sestre u njihovu sobu, samo da bi nas potjerale natrag u naše sobe – jer astmatičari ne smiju trčati nigdje, kamoli tijekom terapije i po hodniku bolnice. Trebalo im je previše vremena da odu do te sobe, jer smo i dalje čuli plač i znali smo koji je razlog. Mislim da je to prvi put da sam prepoznala osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Tu djecu roditelji bi posjećivali unutar zakonskog roka od po nekoliko mjeseci, i vječito su bila prepuštena bolničkom sustavu. Bila sam sretna što imam svoje roditelje koji se brinu o meni i dolaze svaki dan.

Iz tog razloga ne mogu shvatiti, stvarno nikako ne mogu shvatiti da se može ostaviti dvoje malih bebica pokakane tako da su im guze crvene do krvi. Nisam otvorila fotke blizanaca jer ne bih mogla spavati narednih mjesec dana. Ne mogu ni shearati koliko mi je to potresno. Jednako snažno i potresno mi se urezao u pamćenje jedan fotografski projekt na koji sam naletila prije pet godina. Priča je to o problematičnom mladom paru iz Rusije čiji je život sa dvogodišnjom curicom pratila fotografkinja Irina Popova. Projekt „Another family“  započeo je sasvim slučajno, kako kaže Popova susretom ispred noćnog kluba gdje je upoznala potpuno pijanu majku dvogodišnje djevojčice koja je spavala u kolicima. Provela je sa njima nekoliko tjedana bilježeći svaki trenutak, ali ne miješajući se. Okolina je vrlo negativno reagirala na projekt, usmjerivši bijes prema fotografkinji pa tek onda na roditelje. Kako je mogla to dopustiti, kako je mogla ne miješati se? Kakav je ona čovjek, još k tome i žena?

Fotografije koje su izložene i koje su nastale tijekom tog projekta vrlo su potresne i prikazuju opasno zanemarivanje, ali i običnu roditeljsku ljubav kakvu sam ja imala.  Roditelji male djevojčice uspjevali su, usprkos katastrofalnom odnosu prema sebi i drugima djevojčicu podizati i brinuti se o njoj. Ovakvih parova ima na svakome koraku i ponekad izgledaju kao vaši susjedi s prvog kata. Gledajući sada unatrag i uspoređujući ovu priču s hororom iz naše bolnice, zaključujem kako su se ovi roditelji bolje brinuli za svoju curicu od stručnog osoblja bolnice gdje djecu ostavite da im bude bolje. Takvima smatram ljude koji su dopustili i dopuštaju da se ovakve stvari događaju najmanjim i najnježnijim stvorenjima koja trebaju našu zaštitu. Svjesna sam da svaka priča ima dvije strane i da ništa nije kako se čini na prvi dojam, ali i dalje ne mogu  u svojoj glavi pronaći opravdanje i obrazloženje za takvo što.

Nema dalje. Ne mogu. Možete li vi?

Photo: Unsplash


MARGARITA  @internetmater

Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu.  Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.

YouTube: Margot

Blog: Internet Mater

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.