SAGA O 2018.

Došao je kraj i ove naše 2018. godine. Stvarno zvuči kao brojka iz filmova o budućnosti, ali to valjda samo nama koji smo rođeni u prošlom stoljeću! Kod mene opet onaj podijeljeni osjećaj: prebrzo je prošla, a opet kao da je trajala cijelu vječnost, ovisi iz kojeg kuta zbivanja gledam. Generalno, kakva je bila?

Prije svega tužna, jer nam je na zadnji dan 2017. godine umro prijatelj koji je ostavio četvero djece za sobom i puno slomljenih srca. Očaj i milijardu pitanja zašto…sprovod…strah…podsjećanje da nismo besmrtni.

Svakako neizvjesna jer je muž odlučio napravite neke promjene u poslovnom smislu, što je mene izbezumilo jer, iako sam shvaćala razloge, moja luda glava koja uvijek prvo vidi negativno je to proživjela veoma teško i napeto. Ipak je sve ispalo dobro, barem za sada.

Stresna iznad svega…prvi put prvi razred, prvi put treći razred, prvi put vrtić! I da je sve u redu, već sama briga oko svakodnevnice s troje djece izaziva popriličnu količinu stresa i najnormalnijem čovjeku, rekla bih. Daj ovo, daj ono, vozi u školu/iz škole…engleski ovdje, jahanje ondje, rođendana milijun…povrh toga kašalj suh, sad kao lavež pasa, pa onda više nije….28 nijansi curenja nosa….43 ispada bijesa dnevno… hajmo reći, ne daj bože većeg zla!

Nostalgična…nostalgična na više razina…dječja nostalgija za prijateljima koje su ostavile za sobom u Bukureštu u kojem smo živjeli godinama…moja nostalgija za prijateljima i životom koji smo imali tamo, životom koji smo gradili teško i polako, i sad ga ponovno ovdje pokušavamo izgraditi, ali nekako još uvijek to nije to.

Uz sve to, bilo je i predivnih stvari. Putovanja, koje jako volimo, obiteljska i s prijateljima. Kava u prekrasnoj Veneciji, kupovina u Beču, predivna druženja u Bukureštu, divna zabava u Gevgeliji, šetnja Solunom, ljetovanje u Okrugu Donjem.

Mnogo posjeta divnih ljudi koji nam uljepšavaju svaki dan, pričanja do dugo u noć na našoj terasi, mnogo ispečenog roštilja. Komunikacije na hrvatsko-englesko-rumunjskom i gubljenja u svemu tome (dođem po djecu u igraonicu u Zagrebu i nakon nekoliko rečenica na hrvatskom se prebacim na engleski, tetama ništa jasno)!

U cijeloj toj ludnici sam uspjela upisati nastavak fakulteta i čak položiti 2 kolokvija ( i dalje mi nije jasno kako, mozak mi je kao u čovječje ribice) i ono što mi je jako drago, počela sam ponovno pisati što će se, nadam se, još poboljšati u idućoj godini.

Uspjela sam svoja čudovišta održati na životu i uz uspone i padove, urlanje i plakanje, ne prepustiti se alkoholu (kojeg nikako ne volim, iako bih ponekad voljela da je suprotno). Nisam uspjela smršaviti, samo sam se još udebljala što očekujem i idućih blagdanskih dana,  iako mi vaga pokazuje 47 kilograma (pokvarila se hahaha, tu brojku nisam vidjela valjda od 2.razreda osnovne 😉!) To ćemo ostaviti kao cilj za novu godinu.

Sve u svemu, nije bilo tako strašno. Dok smo živi, zdravi i zajedno, sve je podnošljivo…ne lako, ali podnošljivo. Puno ljubavi i strpljenja, to je ono što svima nama treba. Puno ljepote u svakodnevnici, prijatelja za razgovore, malih ruku oko vrata, poljubaca za laku noć. Neka nam je iduća godina svima tako blagoslovljena! Nadam se da vam kolači nisu pregorili, da djeca nisu dobila temperaturu na Božić, i da vam je Djed Mraz ostavio ispod bora malo živaca ili barem kremu protiv podočnjaka pa da možete krenuti svježe u 2019. Sretno nam svima!

Photo: Unsplash


ANA @anasank

Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji  spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga  napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.