JESAM LI SEBIČNA?

Bilo je to već u poodmaklom stadiju moje trudnoće. Uživala sam u posjeti obitelji u Hercegovini, najdražem konzervativnom mjestu na svijetu u koji često nisam sigurna pripadam li još uvijek po mnogim svojim stajalištima. Zapravo, nisam ni sigurna jesam li ikada u suštini i pripadala ičim osim srcem. Cijelim srcem ostavljenim dolje negdje ispod Grabovine.

Ja sam uvijek bila nigdje. Nikad dovoljno konzervativna za dolje, nikad dovoljno liberalna za ovdje.

Već su krenula pitanja o porodu, strahovima i spremnosti kad sam, u tijeku razgovora, kao najnormalniju stvar na svijetu rekla da se ne bojim pretjerano jer planiram roditi uz epiduralnu. Mislim da nikad neću zaboraviti izraz lica sve do jedne osobe kojoj sam uništila ružičasti balon slike same sebe u par sekundi. Kunem se da sam mogla razrezati razočaranje nakupljeno u zraku iznad moje glave i mišljenja o meni koja su se samo jednom rečenicom tako strelovito promijenila da sam ih ispratila pogledom dok su izlazila iz sobe.

Sve do jedna osoba, osim moje obitelji naravno, mi je rekla da sam sebična.

To su mi jasno i glasno rekli smatrajući da tim činom umanjivanja boli odbijam učiniti nešto za svoje dijete i odbijam „malo pretrpjeti“ za njega. Nisam sigurna koje prednosti u daljnjem razvoju djeteta ima nečije dijete u odnosu na moje, samo zato jer je nečija mama odbila uzeti ikakve lijekove na porodu? Po tome bi mi bili puno naprednija generacija od ovih današnjih jer naše mame nisu rađale uz epiduralnu anesteziju. Da, to je svakako najveći argument.

„Ni tvoja baka nije rađala uz epiduralnu.“

Istina, nije. Ali moja baka nije imala izbora. Ne trebamo danas nekoga osuđivati samo zato jer je njihov izbor drugačiji nego naš. Baš sam neki dan u jednoj grupi vezanoj za majčinstvo vidjela upit mlade mame koja se priprema za uvođenje dohrane, pa je ljubazno pitala mišljenje o dječjem kuhalu na pari od majki koje ga već imaju.

Mislite da nije bilo komentara „Jel’ ti i baka kuhala na tom kuhalu“? Reče ona pišući na laptopu ili još vjerojatnije, pametnom telefonu po Facebooku kojeg je njena baka isto imala.

Ni u slučaju epiduralne, baš kao niti u ovom s kuhalom bake nisu imale drugi izbor ili nisu znale da postoji bolje. Možda i danas postoji neka nova metoda umanjivanja porođajnih muka koje nama još nisu poznate, a naše unuke će ih možda koristiti. Neka ih koriste ako to žele. Ili pak ne, ako je to njihova želja. Sasvim svejedno. Samo da ih ne odbijaju koristiti jer mi danas nismo znali za njih ili još uvijek nisu postojale, a evo žive smo.

Jedna moja baka ima devedeset, a druga devedeset i osam godina (dobra genetika, znam), i ni dan danas ne znaju da postoji takva vrsta anestezije koja će umanjiti porođajne tegobe. Njima je to kvantna fizika. Isto kao što je to muškarac koji te drži za ruku na porodu („Oslobodi me Bože da te vidi takvu, nosi te đava“), a još manje kuhalo na paru za bebe („Kakvo kuhalo, kakve kerefeke. Manite se ćorava posla“). Jednako kao što im je nepojmljivo da ne kuham svaki dan svom muškarcu („Nije se nitko ni za tog tvog prekrstio“), ni što moj pas spava sa mnom u krevetu („Jezus Marija, ćuko s tobom umjesto muža. Nemoj da te ko’ vidi, manitom će te proglasit“), i slični biseri. Trebam li nastavljati niz?

Ja se ne planiram vratiti u doba mojih baka jer ja danas imam izbor, za razliku od njih. Kakav će biti nečiji izbor glede njegovih životnih stvari koje se mene ne tiču, stvarno me ni najmanje nije briga. Meni sasvim svejedno donijela nekome roda dijete, rodio ga uz epiduralnu ili ne, carski ili potpomognuto. Nečiji tuđi izbor, ja sam svoj napravila.

A jedan sam napravila par godina ranije, od kojih se još uvijek dobar dio ljudi nije oporavio. Ljude je šokirala činjenica kako nisam uzela suprugovo prezime.

Ne, nisam nadodala njegovo. Nisam ga stavila ni prije ni poslije svog. Nema ga. Blizu mog njegovo ne postoji. Osim na ulaznim vratima stana, i na mom srcu, dakako.

Ne prezivamo se jednako. Ostavila sam samo i isključivo svoje prezime.

Mislim da ne trebam niti opisivati komentare ljudi koje nisam niti u jednom trenutku pitala za mišljenje, stav ili savjet glede ovog, meni bitnog pitanja. Od otvorenih vilica koje sam doslovno mogla skupljati vlastitim rukama da ne udaraju o pod, do „glumljenja feministice; one kojoj je bitno samo da privlači pažnju“, do „očito nesigurne osobe za koju nisu ni sigurni zašto se onda uopće udaje“!

Kao da je smisao braka promijeniti prezime na osobnoj?! A tu je i skupina onih koji su naivno mislili da mi je samo na Facebooku ostalo staro prezime kako bi me ljudi mogli lakše pronaći.

Baš nikome nisam otkrila svoje razloge. Jedna jedina osoba na svijetu ih treba znati i on ih zna. On ih je prihvatio i njega se jedino tiču. Donekle.

Ostale ljude se stvarno ne tiče kako se ja potpisujem jer ih to ničemu ne dira. Nije mi jasno zbog čega me i u toj situaciji smatraju iznimno sebičnom prema suprugu, kako kažu. Nisam osjetila da je na ikakav način naš odnos drukčiji time što ne nosim njegovo prezime. Nije sebično od mene što sam napravila nešto što mene usrećuje, a njega ničim ne povrjeđuje. Ne znam zašto se stalno neki osjećaj grižnje savjesti imputira ljudima. Valjda se tako ovi prvi osjećaju bolje. Na njihovu veliku žalost, moj suprug se ne osjeća ništa mizernije radi mog prezimena niti o tome ima ikakvo mišljenje. Mi i to okrenemo na zezanciju i smijemo se kad ga netko, tko ne zna da je njegova žena malo pomaknuta, slučajno oslovi sa „gdine. Šantiću“. Da mi je kuna za svaki začuđen izraz lica ili boju glasa preko telefona za takvu situaciju, dosad bi se skupila neka neloša torba ili bolji par cipela.

Moj suprug itekako zna da ja imam čvrsta stajališta o mnogim pitanjima, te da moja mišljenja i postupci često izlaze van društveno prihvaćenih okvira. Umjesto da mu to bude problem, kao većini muškaraca koje poznajem, njemu je čak zanimljivo. Nikad u niti jednoj situaciji nije tražio da promijenim svoj stav. Mislim da sam u prvoj takvoj situaciji shvatila da je to ljubav. Zato, sljedeći put kad budete tražile muškarca nemojte ga nužno tražiti skrivenog ispod mišića ili zarobljenog ispod trbušnih pločica.

On je tu. U glavi onoga koji će imati dovoljno široka ramena da stoji kao stijena iza vas kad vas svi drugi nastoje prebaciti preko ruba.

Osuđivali su me da sam sebična samo zato jer se moji izbori nisu poklapali s njihovima. Oni koji ništa o mom životu ništa nisu znali. Oni kojima sam pojam sebeljublja jer nisam pristala njega pratiti u stopu u njegovom osvajanju svijeta. Samo zato što nisam željela živjeti sindromom žena nogometaša i ostaviti svoj život po strani, živjeti s njim godinu po godinu na najraznovrsnijim dijelovima svijeta i provoditi vrijeme po dućanima, ispadam sebična?

Svakako uvijek najviše laju oni koji te najmanje poznaju.

Ja se želim predstavljati imenom i prezimenom. Ne kao nečija supruga. Ne kao nečija kćer.

Kao ja.

Previše sam ulagala u sebe da bih sve to odbacila i pratila nekoga da ostvaruje svoje snove, dok moji skupljaju prašinu u nekoj ladici i čekaju neka bolja vremena.

Jesam li sebična što želim i ja isto za sebe?

To što on ide okolo za svojim poslom je odlično i jako predano. Odgovorno prema njegovoj obitelji i itekako hvalevrijedno, kažu. U potpunosti se slažem. Ali još čvršće se protivim tome što ja želim isto i što nailazim samo na neodobravanja i ponovne komentare „Zašto sam se uopće udavala ako ne planiram čak ni živjeti s njim“?!

Ja dolazim iz obitelji radoholičara i ništa drugo osim ogromnog rada ni ne poznajem. To je obrazac ponašanja kojeg sam gledala i upijala svaki dan, dok to nije postao i moj stil života. To je ono što sam ja učena. Nema neuspjeha, samo nedovoljno rada.

Suludo bi bilo očekivati da će osoba odgojena na takav način odustati od sebe i svog života kako bi živjela nečiji tuđi.

U jednu ruku se divim svim tim ženama koje ostavljaju sebe i svoje potrebe kako bi pratile svog muškaraca, zadovoljavajući se njegovim slobodnim vremenom u odsustvu svog života, posla, obitelji i prijatelja. Ostajući same s torbicama i krpicama dok ih slučajni prolaznici slikaju za Instagram. Svaka čast na ustrajnosti, ali ja sam tvrdoglavo june koje želi i jedno i drugo, nema biranja. To što ću se često razapeti na sve strane kako bi moj bipolarni život uspio je druga stvar, ali to je to. Moj život. Nije savršen, ali je moj.

Nas dvoje znamo uvjete pod kojim odlazim i ja za njim. Drugi ni ne trebaju znati jer ih se ni ne tiču. Počela sam lakše živjeti kad sam se prestala objašnjavati ljudima. Oni će ionako uvijek u glavi imati svoje istine, koje se često ne susreću s onom mojom.

Pa čak ni kad kažem da se veselim povratku na posao.

„Kako pobogu, kad ti je lijepo kući odmarati godinu dana“?!

Tako, jer volim raditi. Volim se svaki dan spremiti, našminkati, te otići u dan i sve njegove obveze, razgovarati s odraslim ljudima o odraslim temama dok miriše put za mnom.

„Poprilično sebično od tebe ostaviti dijete nepoznatoj ženi da bi ti mogla svaki dan se oblačiti i spremati, a nije ti potreba“.

Eto, opet sebično jer idem raditi. Kao da idem na Maldive ležati pod suncobranom i ispijati koktele narednih mjeseci dok se svi oko mene slamaju od posla!

Očito nedugo nakon poroda sam otišla na jedan event, željna ljudi, razgovora i druženja začinjenog ukusnim mimozama. Sve do jedna osoba koja me srela se iščuđavala otkud mene i svaka, ali baš svaka osoba je pitala s kim je ostala beba. Kao da sam ja jedini roditelj kojeg to dijete ima pa nikom ni ne pada na pamet s kim bi dijete moglo, pobogu, ostati ta dva sata!

Moj muž se uvelike vratio svojim starim aktivnostima, odlascima na nogomet dva puta tjedno kad je u Hrvatskoj, a nitko ga nije pitao s kim je beba i nitko se nije čudio odakle ga prije u društvenom životu. Ja sam bila ta koja je bila sebična, koja je „morala poletjeti na prvi event pokazati se, svima je jasno kakva ću (ne)majka bit kad eto već ni sad ne provodim vrijeme s vlastitim djetetom“.  Nitko, ali baš nitko od tih ljudi nije znao kroz što sam prošla da bih taj dan stajala tu. Koliko čuvanja trudnoće prikovana za krevet dok mi je toalet bio najdalja destinacija tih mjeseci, dok sam na tom istom krevetu slavila rođendan i Božić, promijenivši jedino pidžamu u neku elegantniju kako bi se ipak obilježile posebne prigode. Koliko dana i nemogućnosti uopće sjedenja nakon poroda zbog broja šavova proporcionalnog mi broju godina, da bih konačno izletjela iz kuće čim sam mogla hodati kao čovjek.

Ne, nemaju oni pojma da sam presretna što sam dočekala da konačno mogu izaći iz kuće i vidjeti ljude. Da je taj dan bio sajam svinjogojstva o kojem baš ništa ne znam i ne zanima me, otišla bih, a ne na modni događaj!

Ljudi vide ionako ono što žele vidjeti. Njih ne zanima vaša istina, njih zanima njihova.

Ja sam sebična, a oni nemaju pojma kakve napore je potrebno uložiti da bi se održao #braknadvakontinenta , dok ljubomorno nazivaju partnera petnaest puta u toku večeri ako se slučajno drznuo otići na prijateljev rođendan. Što bi oni znali kako je ostajati budan noćima da bi u svakom trenutku znao ispod kojeg oblaka trenutno leti taj, na ekranu tako maleni aviončić, prevozeći nešto tako veliko. Kako bi znali kad uzimaju zdravo za gotovo onog tko liježe pored njih svaku večer.

Ne, nemaju oni pojma kako je strepiti kad ugledaš strani broj telefona na zaslonu mobitela i u sekundi moliš Boga da nije ovo onaj poziv u kojem si ti osoba za kontakt. U milisekundi mu oprostiš sve svađe još brže se moleći samo da je netko pogriješio broj.

Nemaju oni blage veze.

Sebična si zato što ideš raditi, jer ne želiš ovisiti o nikome. Jer želiš privređivati kako se ne bi morala nikome pravdati za svaku svoju odluku ili kupovinu. Sebična si ako ostaneš negdje ostvarivati svoje snove, umjesto da ideš za nekim dok on ostvaruje svoje. Sebična si ako ne želiš rađati na način na koji su oni odredili i ne želiš se potpisivati na način na koji oni smatraju da je primjeren.

Jesam li sebična?

Jesam!

Sebična sam jer imam i ja svoje želje i potrebe, jer ne vidim ništa loše u tome da ih ostvarujem.

Uvijek naglašavam kako je Samatha iz Sexa i Grada jednom prilikom rekla: „Volim te, ali sebe volim više“.

Možda se ne volim više, ali dovoljno je da se volim.

A volim se. I konačno me nije sramota to reći.

Neke stvari dugujem sama sebi. Pa makar i bila sebična.

I čak nije ni loše. Probajte, možda vam se svidi.

Foto: Unsplash


Mama dječaka koji mrzi spavati, preslatkog uragana zvanog Noa. Supruga svjetskog putnika zbog kojeg živi #braknadvakontinenta , kćer najboljih ljudi na svijetu. Temperamentna Hercegovka sa zagrebačkom adresom i najglasnijim smijehom. Kreativac koji nikad ne miruje, vječni optimist, ovisnik o kavi i klaustrofobičar najgore vrste. Jedino što voli više od torba i cipela zbog kojih joj vjerojatno prijeti bankrot i/ili razvod su putovanja. Zaljubljena u život i ljude, dizajn interijera, dobru knjigu, još bolju čašu vina i Afriku.