PROBLEM KOJI NEMA IME

Otkad sam se oporavila od prvog šoka nakon poroda stalno mi se čini da negdje kasnim. Prati me taj neki osjećaj da moram požuriti, da neću stići, da će mi nešto negdje promaknuti.

Taj osjećaj prisutan je već par mjeseci, ali mu do nedavno nisam pridavala previše pažnje. S vremenom mi je ipak postalo neobično da se tako osjećam, obzirom da ne moram nigdje ići i da nisam dužna ništa drugo raditi osim biti doma i brinuti se o bebi.

Kako sam se počela sve više preispitivati i tražiti odgovore na sva ta luda pitanja koja vrtim u glavi otkad sam rodila, shvatila sam otkud osjećaj kašnjenja.

To je osjećaj kašnjenja za životom.

Dok mala Fiona nije došla na svijet moj život je bio pun aktivnosti. Taman sam si nekako sve posložila i krenula u smjeru u kojem želim ići. Shvatila sam što stvarno želim i ispunila si dane od jutra do mraka.

Majčinstvo je također bila jedna od stvari koje sam jako željela i znala sam da će zbog toga sve ostalo malo sačekati sa strane. Ali nisam znala da ću se bez toga već u prvim mjesecima osjećati toliko izgubljenom.

Najteži dani jesu iza mene, barem što se tiče mog filma u glavi. Sada stvarno uživam u svojoj bebi i vjerujem da će to uživanje s vremenom sve više rasti. Ali naravno da ne uživam u svakom trenutku.

Fiona još nema niti punih 5 mjeseci i aktivnosti s njom su dosta ograničene. Zato mi vrijeme ide jako sporo, a onda ubrza baš kad ne treba.

Postoje oni trenutci kada se pitam koliko sam već puta tu istu radnju napravila taj isti dan. A onda dođu oni drugi trenutci kada jurim kao blesava da stignem što više toga napraviti, da bi na kraju dana imala osjećaj kao da nisam napravila ništa.

Kada Fiona zaspe pretpostavljam da imam barem 40 minuta slobodno pa se često dogodi da ne znam kako bih prije i bolje iskoristila to vrijeme. Toliko toga želim raditi; pisati, vježbati, čitati, spavati, pospremati, kuhati, jesti, plesati, guglati, meditirati, slati mailove, gledati videe… I na kraju shvatim da sam od svega toga samo povješala robu na štrik.

Ne stižem sve što sam prije stizala, ne uspijevam napraviti niti desetinu stvari koje želim, a i ono što radim stalno je isprekidano i često nedovršeno. Sve radim u petoj brzini i zato ne ispadne kako želim.

Puno toga stoji i još će stajati, a sat i dalje otkucava. I u zadnje vrijeme, jako ga dobro čujem.

Znam da ću imati još manje vremena ako jednoga dana stigne i drugo dijete, ali do tada ću već prihvatiti da više nemam sve vrijeme ovoga svijeta.

Za sada mi teško pada biti samo mama. Iako znam da zapravo to ni nisam jer svi imamo više uloga, tako se ponekad osjećam. Kao da sam stala, a život se nastavio događati negdje vani. I stalno ga pokušavam sustići, a on mi uporno bježi.

To je jedna od onih stvari na koju se nisam pripremila prije dolaska bebe. Iz nekog razloga, očekivala sam da neću imati taj osjećaj već u samom početku i da mi neće biti problem biti doma tu jednu, možda dvije godine.

Ali skoro pa od samog poroda razmišljam o tome kako jedva čekam vratiti u život sve ono što sam imala prije. Čak sam počela jesti manje i rijeđe samo da bih imala što više vremena za ostale stvari. I nikako se riješiti tog osjećaja kašnjenja.

Kako bih si olakšala i pronašla neki drugi kut gledanja na cijelu tu situaciju, puno čitam i slušam tuđa iskustva. Osim što sam vidjela da se jako puno žena tako osjeća, naišla sam i na Betty Friedan i njen tekst The Feminine Mystique, objavljen 1963. godine.

U tom tekstu Betty govori o nezadovoljstvu američkih kućanica svakodnevnom rutinom u pedesetim godinama. Taj problem naziva „problem koji nema ime“, upravo zato što se ljudima izvana čini da problema nema.

Moderni magazini tada su prikazivali svijet kućanica kao ideal kojem treba težiti i degradirali svaku ženu koja to nije bila. Betty je već tada smatrala da svi ljudi, uključujući žene i mame, imaju pravo težiti ostvarenju svog punog ljudskog potencijala.

Iako je to „problem koji nema ime“, kao da mi je laknulo što to JE pravi problem i što nisam luda, sebična i sve one druge stvari koje mi s vremena na vrijeme padnu na pamet.

Zato je došlo vrijeme da se saberem i shvatim da mi život neće nikud pobjeći. Da imam puno vremena za sve što još želim napraviti i da će me sve one aktivnosti koje volim i dalje čekati. I moram si to stalno ponavljati.

Da, napredak će malo usporiti, ali to je skroz ok. Vrijedno je. Sve će se s vremenom vratiti na svoje mjesto.

Postoje žene koje se odluče ostati doma s djecom i potpuno im se posvetiti jer smatraju da je to najbolje za njihovu obitelj. To ih stvarno čini sretnima i apsolutno to poštujem jer važno je biti u skladu sa sobom. Ali nismo sve iste.

Iako me majčinstvo za sada čini sretnom, ne osjećam se ispunjeno. Vjerujem da će se to s vremenom promijeniti jer kako Fiona raste tako i ja rastem s njom, ali za sada sam tu gdje jesam i želim iz te situacije izvući najbolje.

Ako već sada želim biti najbolja mama što mogu biti, to za mene podrazumijeva biti najbolja verzija sebe. I za Fionu želim to isto jednoga dana, a kako to bolje pokazati nego svojim primjerom.

Najbolja verzija sebe za svakoga je drugačija. Za mene je to biti aktivna, raditi one stvari koje volim i u kojima svakodnevno osjećam napredak i osjećaj postignuća. Jer iako postoji velika doza ponosa na vlastito dijete, Fionina postignuća će uvijek biti njena i ja joj to ne želim oduzeti. Zato mi trebaju moja.

To znači da sam svoje vrijeme odlučila staviti kao prioritet u danu, a ne „ako stignem“. I čim sam se ponovno posvetila određenim stvarima koje volim raditi, odmah sam primijetila znatan skok u raspoloženju i strpljenju; koliko sam veselija i koliko to utječe na Fionu.

No kako većina ljudi u tim prvim mjesecima fokus stavlja na sve ono drugo; dojiti ili ne, spavati skupa ili odvojeno, piti vodu ili čaj, uvesti hranu prije ili poslije 6 mjeseci itd., i mene je to neko vrijeme ponijelo. Toliko da sam zaboravila ono najvažnije.

Sve je to potpuno nebitno ako Fiona ima nervoznu mamu koja jedva čeka pobjeći iz stana. 

Koliko god želim što više vremena provoditi s njom i biti prisutna u svim njenim trenutcima, pa uz to biti i „idealna“ kućanica koja svaki dan kuha i posprema, toliko sam i svjesna da tako neću postići ono što želim. A to je biti sretna i ispunjena mama, pa onda i kućanica, koja mogu biti jedino ako sam sretna i ispunjena osoba.


ZVJEZDANA @zveka_shakeupsofa

Tridesetogodišnja Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rockerica u duši, plešem mtv, hip hop i (trudim se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu, kavu i čokoladu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice i otkrivati nove stvari.

Facebook: Shake up Sofa

One thought on “PROBLEM KOJI NEMA IME

  1. Baš kao da sam ja pisala….od riječi do riječi….i ne, s drugim djetetom se ništa ne mijenja, evo ja se i dalje “borim” 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.