NEKA NAS PROSINAC PROSVIJETLI

Prosinac. Kraj godine. Zadnji i najblještaviji mjesec u godini. Kao da se godina želi pozdraviti s nama u najljepšem mogućem tonu, poručujući nam: Zaboravite sve što nije bilo dobro, proslavite ono što imate! Prilika za ‘skrolanje’ po svemu što jesmo ispunili u proteklim mjesecima, što nismo, a mogli smo, silno smo željeli, a nismo se usudili, nadali se da će ispasti baš onako kako smo zamislili, i ispalo je ili nas nije pomazilo, ali hoće. Prilika za promišljanje što smo sve mogli bolje, a nismo, ali hoćemo. Jer za analitičara poput mene, prosinac je upravo to. Sagledavanje proteklih 12 mjeseci, zatvaranje jedne knjige i početak nove. Novih želja, nadanja, vjerovanja, snova. I to je prekrasno. Jer što god da nam je stara godina donijela, sve je bilo sa svrhom.

I pustimo je sada neka ode, i veselimo se istinski. Bez da se brinemo, gunđamo, krivimo, žalimo. Dajmo životu priliku da nas iznenadi. Sagledajmo sve s pozitivne strane, nisu li divne sve te šljokice, mirišljave svjećice, miris kuhanog vina i kolačića, cimeta i klinčića, te divne božićne note? Ne, nismo isprazni ako nam se to svidi. Nismo površni i nije nas amerikanizam, materijalizam ili što god to bilo, obuzeo. Samo smo otvorili um. Sretni smo u ovom trenutku.

Ne brinemo zbog tantruma, izbijanja zubića, odvikavanja od duda, dojenja i pelena, nepeglanog veša, neprospavanih noći, nezdrave prehrane, ispada ljubomore, tvrdih i mekanih stolica, šmrkavih nosića, alergija, bronhitisa i temperatura, zadaća i školskih briga. Ne brinemo što naše dijete ponekad reagira drugačije nego što smo mi zamislili, što neće jesti ono što smo skuhali, što se ponaša kao pubertetlija, što ne znamo da li ispravno postupamo, da li bi trebali biti blaži ili stroži. Pustimo sve to. Tu silnu količinu brige i krivnje.

Dobri smo roditelji, dobra su nam djeca i sve je dobro. Jer djeci trebamo takvi, neopterećeni, zaigrani, veseli. I više će vrijediti da to nauče od nas nego da ispune silnu količinu naredbi koju im zadajemo, a oni se namjerno suprotstavljaju. Jer nas vide u grču, u brizi i u strahu. Zar želimo da nas takvima doživljavaju?

Djeca se nesvjesno pretvaraju u nas. Postaju naša slika u zrcalu. Reagiraju na životne situacije kao i mi na svoje. Dajmo im stoga malo nade da će sve ispasti dobro. Da ne moraju baš uvijek ispuniti naša očekivanja, i da je svejedno super, i da ih volimo svakakve, i kad nisu savršeni i kad se ne ponašaju kako bi mi voljeli. Pokažimo im to. Pustimo ih da budu djeca, da budu svoji i učimo od njih kako se živi. Jer iznenadili bi se, ali mnogo toga znaju puno bolje od nas. Najvažniju stvar zasigurno- živjeti u trenutku, bez opterećivanja prošlošću i brige o budućnosti.

I zato dajmo im tu čokoladu, bez grižnje savjesti, neka se isprljaju, i sebe i odjeću i kauč i tepih, pustimo sad zdravu prehranu i neke svoje tupave principe. Neka se valjaju po snijegu bez opterećenja da će se razboliti. Neka skaču po lokvama i budu blatni do grla bez da mi gunđamo. Nekad su djeca mogla biti djeca. Mokra, bosa, prljava, ali zdrava, vesela, neopterećena. I sve je funkcioniralo. Danas ih pokušavamo učiniti odraslima prije vremena, i to je loše. Sputavamo ih u svemu i svačemu. I onda se čudimo njihovim reakcijama. Da, mi roditelji smo krivi. Ali pustimo sad i to. Ništa nismo krivi, nitko nije kriv. Dobri smo, radimo najbolje što znamo, dajemo sve od sebe pa i više. I zato neka nas kraj godine prosvijetli.

Nije li divan taj prosinac? Svima nam treba. Našoj djeci pogotovo. Neka nam prosinac bude svaki mjesec, od srca nam svima želim.


DAŠA

Ime mi je Daša i živim u malom gradiću u Istri. Po struci magistar ekonomije i zajedno s mužem vodim privatnu tvrtku (www.aura.hr). Po prirodi sam dosta smirena i tolerantna, samokritična i ona koja previše analizira. Volim sve imati pod kontrolom što je naravno nemoguće i ponekad previše brinem zbog nebitnih sitnica. Kod ljudi cijenim iskrenost jer sam i sama takva. Kao mama mislim da imam puno strpljenja i razumijevanja, dosta mogu progutati prije nego planem. Zapravo, ako bolje razmislim, ja ne znam planuti, nego kuham u sebi. Uvijek sam dežurno gunđalo u kući (Operi zube!, Povuci vodu!, Jesi oprala ruke?, Stavi papuče!, Ne izlazi bez jakne! …), težim uspostavljanju reda, ali sam otvorena za dogovore i kompromise da sve strane budu zadovoljene.  Sretno udata žena velikog radoholičara, tate kakvog se može samo poželjeti. Nabolje se opuštam uz dobru knjigu, a najveći mir mi pruža obiteljski život na kojem sam zahvalna do neba. Prije svega mama. Svaki dan s moje dvije djevojčice je najveći mogući izazov u kojem uživam. Lucia(5 god) i Leona(5 mj) svakog me dana uče da budem bolja verzija sebe, da uživam u kaosu i da je najbolji trenutak kojeg imamo ‘sada’. Nije uvijek lako, ali ljubav koju dobijem zauzvrat nemjerljiva je. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.