MAMA, DOBRA SI

Obožavam pisati i obožavam čitati tuđa razmišljanja. Isto tako, obožavam i kvalitetne konstruktivne rasprave i ljude koji vole upozoravati na neke nepravilnosti u društvu i koji vole ukazivati na drugačija rješenja. I to nastojim činiti  i sama na svoj način. No, ono što me u tome svemu počelo izuzetno smetati jesu konstantne kritike na račun današnjeg roditeljstva jer mislim da u tome više jednostavno nema mjere.

Majčinstvo (roditeljstvo općenito) nikad nije bilo lako, ali imam osjećaj da je danas teže nego ikad. Nekad su tvom roditeljskom stilu prigovarale samo mama i svekrva, deda i punac, i eventualno neka tetka u dućanu koju slučajno sretneš dok ti dijete divlja, a danas to čine svi. I bliži i dalji i oni koji te poznaju i oni koji te ne poznaju. I jasno mi je da je to normalno kad se izlažeš na društvenim mrežama kao neke od nas, ali to se proteže na sve mame koje prate bilo kakve online medije.

Kritike na račun majčinstva postale su stvar mode i to mode koja se smjenjuje otprilike onoliko brzo koliko se smjenjuju sezonske rasprodaje u shopping centrima. U jednom trenutku, kad sam ja rodila bilo je popularno kritizirati način odgoja naših mama i baka i kao da je odsvuda vrištalo da moramo biti pažljivi jer svaki naš potez i krivi pogled može oštetiti dijete do kraja života. U roku od godine dana to se naglo promijenilo. Shift u razmišljanju masa. Promjena u kolektivnoj svijesti. Masovna histerija koju ja vidim kao odgovor na moju zamišljenu hordu neodgojene, bahate, razmažene, ulickane djece koja jedva da znaju hodati a kamoli potrčati. Tako ja to vidim. Kao upozorenje da dolazi generacija divljaka koji upravljaju svojim roditeljima kao programeri robotima. A mi, glupe mame, samo to promatramo i mislimo da su naša djeca prelijepa, gledamo ih kroz iskrivljenu leću i u toj hordi divljaka vidimo samo cvijeće i ljepotu.

Često se priča o tome kako dijete ne smiješ lupiti sve ni da ti rasturi kuću i kaže odjebi, a onda se spominje ne tako davni odgoj naših mama koje su valjda šamarale za svaku nepodopštinu. Ja se toga ne sjećam. Da, sjećam se jedne prijateljice koju je mama ganjala sa šibom po ulici, ali ne sjećam se da je mene itko ikada tukao. Možda sam i dobila rukom po peleni kad sam ih još nosila, ali prvi i zadnji šamar kojeg se sjećam dobila sam s 15 godina od svoje mame kad sam se napila na zadnji dan škole. Dobila sam i kaznu. I razgovor. I razumijevanje i disciplinu. I prvom prilikom kad je stisak popustio napila sam se opet (sorry mama). Bila sam buntovna tinejdžerica, uvijek dobrih ocijena, ali spremna na nepodopštine čim se pojavi prilika. Izluđivala sam mamu, znam (sorry mama). Ne znam jesam li joj bila centar svijeta, moj brat i ja, ali imala sam osjećaj da jesam. Imala sam osjećaj da sam više ja njoj bila centar svijeta nego što je meni danas moje dijete. Jer to je bilo drugačije doba. Mama je doma često bila već oko dva. Tata je radio u smjenama. Djeca su trčala po ulicama i parkovima. Nesmetano, neopterećeno. Prometa je bilo više, prigovora je bilo manje. Ili ih je bilo isto, ali nije bilo društvenih mreža i interneta pa su mame tada nekako izgurale prigovore i savjete bliže okoline. Nemam pojma jesam li razmažena. Iako mislim da su me tetošili. Nisam išla u vrtić. Čuvala me baka. Socijalizirala sam se na ulici. Nisam asocijalna, čak štoviše, obožavam ljude i radim s ljudima. Tako da i teorija da dijete baš mora u vrtić ne stoji.

Ne družim se s puno mama, to je istina. Ali u parku, na internetu i u vrtiću srećem puno mama. I tata. I ne mogu za puno njih reći da su im djeca centar života. Nekima jesu, ali tako je bilo uvijek. Ima helikopter mama, nedavno sam vidjela jednu koja je djevojčici od 4 godine stalno bila u parku za petama. Doslovno, non stop je trčala za njom, udaljena od nje uvijek manje od 40 centimetara. S druge strane, moj Vito koji je godinu mlađi, harači po parku sam i neopterećen, pada, maže se, divlja, skače. Kome je sad tu lakše? Meni ili njoj? Meni. A tko je u pravu, ona ili ja? Nijedna od nas. Jer gdje jedna radi dobru stvar, druga možda griješi. I obrnuto.

I kad sam sad sve to navela imam i ja svoju ispovijed. Mislim da sam popustljiva mama. Ne zato jer mislim da će mi se dijete raspasti ako budem čvršća i stroža. Nego zato jer mi se nekad jednostavno ne da. Pa popustim. Znam da je dosljednost majka odgoja, ali eto nekad pogriješim. Jbt, nekad pogriješim. Popustljiva sam i zato jer stalno balansiram između dva svijeta. Svijeta usmjeravanja i svijeta slobode. Svijeta pravila i svijeta neovisnosti i samostalnosti. Ne, ja ne želim poslušno dijete. Dijete koje ću od malena stavljati u kutije i okvire i strogo zahtijevati poštivanje svih pravila. Ne želim to jer ni sama nisam takva. Možda griješim. Mislim, znam da griješim često. Iskreno. I svaka mama koja kaže da točno zna što radi, laže. U deluziji je.

Što smo napravile nekad se vidi odmah. Ja vidim. Da mi je dijete samostalno i pristojno. Kad hoće. Da uživa u svom djetinjstvu i voli se zabavljati i sa mnom i samo. Da ponekad poludi i ne zna kontrolirati svoje emocije. I ok mi je to. Živcira me u tom trenu, gruntam što napraviti i preispitujem svoje odluke, ali ne poznajem nijednu odraslu osobu koja uvijek lako i u svakoj situaciji upravlja svojim emocijama. Ne znam zašto bih to očeivala od svog djeteta.

Što smo napravile nekad se ne vidi odmah. Vidjet će se za pet, deset, petnaest ili više godina. I sve zavisi što želimo za svoje dijete. Diplome, pristojnost, poslušnost? Ja ne. Ja želim da bude slobodan, malo divlji a opet taman toliko prilagođen da se može snaći u ovom svijetu. Želim da uči što mora jer će ga jednog dana to služiti kad bude učio što želi. Želim da vjeruje da ga ocjene ne određuju. Da vjeruje da upornost, trud i rad, omeđeni užitkom i radošću sa onim što čini mogu dovesti do nevjerojatnih stvari. Želim da mu posao bude zadovoljstvo i da radi nešto što osjeća da voli i da ga vuče. Želim da bude muškarac svjestan svojih emocija i da ima dozvolu iznutra da ih smije izraziti na prikladan način. Želim da voli ljude, da zna da u meni ima i prijatelja. Da, želim da zna da u meni ima i prijatelja i roditelja. Naravno da će biti kazni. Tj discipliniranja. Naravno da ću ga usmjeravati i pokazavati mu kako da, kako ne. I ne poznajem stvarno nijednu mamu koja to ne čini.

Vremena su drugačija. Djeca su drugačija. Mi roditelji smo drugačiji. Ali imamo nešto zajedničko. Radimo najbolje što znamo. Pa hajde da svi zajedno gledamo i čistimo vlastiti prag, umjesto da nam je pogled stalno usmjeren na tuđi.

Krivnja je najteža i nejbesmislenija emocija. I mi je mame dovoljno dobro sebi nabijemo same. Ne treba nam pomoć.


IVKA @ivkas_passion

Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.

Blog: Ivka Armanda Todorović

One thought on “MAMA, DOBRA SI

  1. Isuse, kako dobar tekst! Odličan! I moja djevojčica ima 3,5 i često se preispitujem što i kako i u potpunosti se slažem s vama! Genijalan tekst!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.