JA IMAM NAS

Kad smo tek započinjali svoju vezu on je živio u Londonu, a ja sam radila u Zagrebu sa stalnim odlascima u Mostar u kojem sam paralelno završavala svoj master studij. Bilo je gusto i tijesno u jedan mali i nemilosrdni kalendarčić koji ti škrto odredi koliko mjesec ima dana, ugurati i one u kojima se trebamo vidjeti, ali usavršili smo organizacijske sposobnosti do te mjere da nikad nisu prošla dva tjedna da se ne vidimo. Postali smo stručnjaci u varanju vremena tehnikom koju smo vježbom doveli do savršenstva. Kako, danas ne znam ni sama. Vjerojatno zato znaju brojne milje skupljene u aviokompanijama, poneko trčanje na boarding i skupina parfema s najraznovrsnijih djutića svijeta.

Što je naša veza postajala ozbiljnija, to su destinacije postajale sve dalje i egzotičnije. Bilo je potrebno namještati puno više zvjezdica, Sunčevih i Mjesečevih mijena, horoskopa, zadovoljiti puno više loše raspoloženih kalendara kako bi uspjeli održati to nešto što nas je tjeralo da obilazimo taj svijet nonšalantno kao da bacamo đir po gradu.

Nikad se nisam zapitala. Nikad nisam sumnjala. Nikad se nisam osvrnula.

Ja sam imala nas.

Sve do trenutka kad su me mnogi ljudi u trudnoći pitali o daljnjim planovima i namjerava li se on vratiti u Hrvatsku. Na prvi takav upit se nisam ni osvrnula, na drugi sam se nasmijala, na treći sam odmahnula glavom, a na četvrti sam upitala tu majku jednog djeteta zašto me to pita i zašto uopće misli da je opcija da moj muž odbaci ono za što je mukotrpno radio i trudio.

Zato što će on sad trebati tebi. Nećeš moći sama s djetetom cijelo vrijeme, vjeruj mi. Znam što pričam, imam i sama dijete.

Tu večer sam u krevetu razmišljala o toj rečenici.

Ja se nikad nisam upitala hoću li moći sama?! Nikad mi nije bilo ni na kraj pameti da neću moći, da neću uspjeti. Ali ne na način da sam bahata pa mislim kako je nemoguće da ja u nečemu ne uspijem nego jednostavno, kad god sam razmišljala o onome što nam slijedi, takve misli nisu ni dolazile do mene. Ja sam ionako uvijek klasa optimist. A može i naivna budala, kako vam draže. Ali ono što sam najviše, inatlija sam.

Meni da netko kaže da nešto ne mogu?! Tek tada mogu! Itekako mogu, pa makar se na trepavice postavila, ali moći ću!

Moj sin ima deset mjeseci. Nisam se ni okrenula, a oni su proletjeli u trenu. Kao da ih je netko nanizao i na nekoj vremenskoj lutriji dodijelio mojoj maloj bebi. Ali nije. Beba je postala predivan dječak savršeno plavih očiju. Ljepših nego ijedno more koje sam vidjela, čišće od najčišćeg komadićka neba. Uragan koji mrzi sjediti ili nedajbože ležati. Jedina aktivnost koju mrzi više od te dvije je spavanje. Ranoranilac koji me budi u pet sati ujutro jer ustraje na buđenju koje je u stanju posramiti i one najrevnije pijetlove. Stalno je u pokretu i dovoljan je djelić sekunde nepažnje da bi se on smijao sa stola na kojeg se popeo dok s njega nastoji prijeći na obližnju komodu.

Je li naporno?

Je.

Istina je da zna biti naporno konstantno biti sam dok imaš tornado koji nosi sve pred sobom, budi se dok je vani još mrak, a dnevno spavanje mu traje taman onoliko da se stigneš istuširati. Sušenje kose? Zašto ste uopće pomislili na taj luksuz.?! Sad vam je valjda jasno zašto sam se ošišala. Itekako je istina da sam sretna kad ugledam najavnu špicu za „Dobro jutro Hrvatska“ jer je to znak da je dan, koji mi se čini kao svjetlo na kraju tunela, blizu. Jer s ovim djetetom koje ima kroničnu upalu crva u guzi, ni to malo noći ne protekne u komadu, tako da je noćno buđenje također jedna od noćnih radosti svake večeri.

I da, iscrpljujuće je 24/7 biti sve.

Mama hiperaktivnom djetetu; domaćica; kućni majstor; specijalist za muške i ženske poslove; superbrižna mama i autoritativni tata; vršnjakinja za igru; ona koja ima strpljenja za sve njegove nestašluke; ona koja te iste živce izgubi navečer u ludilu umora dok je on još uvijek neumoran; ona koja dopušta hrpu stvari i najviše ih zabranjuje; ona koja je neizmjerno nježna i stroga toliko da se i susjedov sin smiri; serviser koji je probleme s neposlušnim bojlerom doveo do savršenstva; automehaničar; vozač klaun dok uragan vrišti nadglasavajući radio i sav unaprijed pripremljen repertoar pjesama; majstor koji jednako učinkovito rješava guzne, zubne i ine probleme; mazga koja uspješno nosi hrpu stvari, dijete i pritom još nešto radi dok pjevuši „Johny Johny yes papa“, milijunti put taj dan i ona koja na kraju dana želi nešto pročitati jer mrzi samu sebe zbog kroničnog nedostatka vremena za isto.

Naporno je biti sam, to je istina. Ali je još veća istina da nije ni nemoguće ni neizdrživo.
Zato nikad ne dopustite da vam govore da nešto ne možete samo zato jer oni to ne mogu! Nitko, pa čak ni vi sami ne znate što sve možete dok se ne nađete u pojedinoj situaciji. Ja nisam imala pojma da sam majstor za multitasking dok nisam dobila dijete. A ni u bunilu ne bih povjeravala da mi je itko govorio da ću ujutro moći obaviti toliko toga prije prve kave. Mogu, samo što sam i ja zaboravila što mogu. A mogu puno više od onoga što mislim, samo kad se prestanem bojati. Ako mogu ostali, mogu i ja.

Godina se bliži kraju. Čeka nas skorašnji povratak na posao i teta čuvalica. Prva i najteža godina se približila svom kraju i evo, preživjeli smo.

Uspjeli smo.

Nas dvoje sami. Bez ijednog čuvanja, servisa i bez dodatnog para ruku kojem bi vrlo rado nekad uvalio tih najdragocjenijih deset kilograma. Bez sata pauze, vremena za sebe ili odmora. I kad sam se dobro osjećala i kad nisam, nas dvoje smo bili tandem koji je zajedno disao dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana tjedno.

Uspjeli smo.

Ne znate kakvo je to postignuće za osobu koja u rodilištu nije ni znala presvući dijete! Onu koja se pitala kako ti ostali roditelji sve znaju, gdje postoji ta škola roditeljstva i kako se u nju upisati? Poslije sam shvatila da ne znaju baš sve i da to što znaju ipak dođe prirodno. Da je netko od gore to savršeno spojio u jednu simfoniju koja počne svirati tek kad postanete spremni za nju.

A mi? Mi smo uvijek imali svoju oazu i utočište tamo negdje petstotinjak kilometara južnije gdje bismo pobjegli da pronađemo sebe svaki put kad bismo se ovdje u hrpi ljudi osjećali usamljenima. Gdje smo otišli po dodatni satak sna, tamo gdje se uvijek ostaje dijete koje raste u neizmjernoj ljubavi. Sakrili smo svoje punjače energije tamo negdje južno i pribjegnemo im svaki put kad zagusti.

Nikad ne možemo biti sami koliko taj jug može biti blizu.

Niti koliko toplo miriše krevet kad se u njega nakon previše dana i još više noći u njega ušulja tata i sa sobom donese dom.

Nikad nismo ni bili sami.

Tamo smo gdje trebamo biti. Na okupu, sasvim nebitno na kojoj strani svijeta kompas odluči da se nalazimo. Svaka je naša kad smo zajedno.

Zato, ne brinite za nas i za naše napore. Nama je stigao najbolji tata na svijetu koji preuzima sve obveze i ne odvaja se od svog uragana čak ni dok spava.

Mi nismo sami. Imamo njega koji će prijeći pola svijeta ako osjeti drhtaj u mom glasu ili samo kako bi nam podijelio puse za laku noć na važne datume.

Nama nije teško. Teško je onima koji su sami u braku i roditeljstvu. Koji su sami dok svaku večer dijele postelju s partnerom, za razliku od svakodnevnih obveza.

Pet sati je.

Gledam ga onako savršenog dok se tako iskreno smije i upijam svaku sekundu u najdublje dubine same sebe. Shvaćam što ljudi propuštaju.

Dok drugi spavaju ja ljubomorno uživam u njemu. I svako jutro se one iste Sunčeve i Mjesečeve mijene, horoskopi, svemiri i planete umire i stanu na sekundu kako bi se divile tom krezubom osmijehu, najljepšem na svijetu.

Ja imam njega.

Uspjeli smo.


Mama dječaka koji mrzi spavati, preslatkog uragana zvanog Noa. Supruga svjetskog putnika zbog kojeg živi #braknadvakontinenta , kćer najboljih ljudi na svijetu. Temperamentna Hercegovka sa zagrebačkom adresom i najglasnijim smijehom. Kreativac koji nikad ne miruje, vječni optimist, ovisnik o kavi i klaustrofobičar najgore vrste. Jedino što voli više od torba i cipela zbog kojih joj vjerojatno prijeti bankrot i/ili razvod su putovanja. Zaljubljena u život i ljude, dizajn interijera, dobru knjigu, još bolju čašu vina i Afriku. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.