‘KUHAJ, PRESVLAČI, BRIŠI, OBLAČI’ I ‘KAKO NE IZGUBITI SEBE’

Danas sam malo sarkastično raspoložena. Trenutno stanje: ‘Toliko sam očajna da me prebacilo na ludilo‘. Po glavi mi se motaju svakakve ideje, a životni san mi je imati vojsku dadilja. Jer ovaj ‘kuhaj, presvlači, briši, oblači‘ ritam me ubija. Televiziju više ne koristimo, osim Rtl kockice i Nickelodeona. Ne znam što se događa u državi (možda bolje ne znati), ni svijetu, a knjige koje sam kupila već me mjesecima gledaju s police. Točka na i je san da sam Elsa iz Frozena. Da li je potreban veći dokaz da sam ipak malo previše zaglibila?

Upala sam u zamku kućanskih poslova, brisanja guza, kupanja, hranjenja, iznošenja smeća… S time da je iznošenje smeća luksuz koji mi daje 3 minute mirne šetnje do kante, pa to u zadnje vrijeme obožavam. Sve se vrti oko zadovoljavanja djetetovih potreba, držanja stana u održivom stanju i robe koje se ne mogu riješiti. Gdje sam nestala ja? Nema me više ni u tragovima. Nije to dobro ni za mentalno, ni tjelesno stanje, a bogami ni za brak. Divno je biti mama, imati ta dva svoja mirišljava smotuljka koja voliš najviše na svijetu, ali to povlači toliko popratnih poslova koji mi ne daju disati. Ne znam kad sam zadnji put uspjela popričati minutu s mužem o nekoj temi , a da to nije šta je manja danas jela i kako je većoj bilo u vrtiću. S jednim djetetom smo još nekako uspjeli zgiljati negdje da budemo malo sami, ali s dvoje to postaje podvig sličan ekspediciji u svemir. Probala dva puta, završilo pozivom da se vratim oba puta jer je beba dojenče vrištala do iznemoglosti. I tako ja onda linijom manjeg otpora više neću ni pokušavati.

Dala sam im sebe na 24 satno korištenje, a nadam se da iz te bitke neću izaći poražena. Da se razumijemo, volim ih više od života, ali volim i sebe, tj. voljela sam se nekada kada sam postojala ja. Ajme divnog li vremena. Ja koja radim nešto za sebe, ja koja idem na vježbe, ja koja čitam, ja koja se družim, ja koja popijem čašu vina, ja koja idem u kino, na večeru, ja koja radim i napredujem. Ili realnija želja – ja koja idem na wc bez da jednu držim na rukama, dok me druga vuče za nogu i pita tisućito pitanje taj dan.

Kažu brzo to prođe, brzo narastu i onda žališ za ovim vremenima. Stoga odlučih razumno, staviti ću sve svoje želje i potrebe na ‘loading’ na neko vrijeme.

Znam da je ključan taj prekidač u glavi jer, ako želimo, možemo sve. Ali pobogu nekad je tako teško biti zdravog razuma i savršeno organiziran da sve funkcionira. Da one, muž i kućanski poslovi budu namireni, a da si ja pritom mogu priuštiti vremena za sebe. Ne znam jesam li nesposobna izboriti se za to, ali obaveze na dnevnoj bazi ne dopuštaju mi uopće pomisliti da bih mogla drugačije. Upala sam u zamku kaosa.

Ali kaos je samo projekcija u našoj glavi, sami si stvorimo kaos. Djeca osjete negativnu energiju i sveopće stanje postane nemoguće. To je vrtlog iz kojeg je jako teško isplivati. Ali moguće je, i nije do drugih koji bi mogli pomoći, samo je do nas samih.

Duboko udahnem, prodišem i ponavljam u glavi svoju trenutnu mantru:

Sve će biti dobro, narasti će, zaboraviti ću!

Postane mi lakše u trenutku. Volim taj osjećaj. Kada pobjeđujem samu sebe. Kada uspijem izaći iz bujice teških misli i izborim se za još jedan prekrasan dan sa svojom dječicom. U tom trenutku ne treba mi ni vrijeme za mene, ni mir, nije mi ni do pustih druženja, zabave, treninga, ničega, sretna sam tu, sada, s njima.

Jer zbilja je previše lijepo i previše brzo prođe da bi se prepustile tim negativnim stranama. Mi mame, mi smo heroji, svakog dana, i iako se drugima čini drugačije, samo mi znamo što sve nosimo na svojim leđima. Svako večer možemo si zapljeskati i čestitati na još jednom danu u kojem smo dale sebe na dlanu da odgajamo ta svoja divna stvorenja. I ne zaboravimo zahvaliti jer ih imamo, jer upravo nas ona čine boljim osobama.


DAŠA

Ime mi je Daša i živim u malom gradiću u Istri. Po struci magistar ekonomije i zajedno s mužem vodim privatnu tvrtku (www.aura.hr). Po prirodi sam dosta smirena i tolerantna, samokritična i ona koja previše analizira. Volim sve imati pod kontrolom što je naravno nemoguće i ponekad previše brinem zbog nebitnih sitnica. Kod ljudi cijenim iskrenost jer sam i sama takva. Kao mama mislim da imam puno strpljenja i razumijevanja, dosta mogu progutati prije nego planem. Zapravo, ako bolje razmislim, ja ne znam planuti, nego kuham u sebi. Uvijek sam dežurno gunđalo u kući (Operi zube!, Povuci vodu!, Jesi oprala ruke?, Stavi papuče!, Ne izlazi bez jakne! …), težim uspostavljanju reda, ali sam otvorena za dogovore i kompromise da sve strane budu zadovoljene.  Sretno udata žena velikog radoholičara, tate kakvog se može samo poželjeti. Nabolje se opuštam uz dobru knjigu, a najveći mir mi pruža obiteljski život na kojem sam zahvalna do neba. Prije svega mama. Svaki dan s moje dvije djevojčice je najveći mogući izazov u kojem uživam. Lucia(5 god) i Leona(5 mj) svakog me dana uče da budem bolja verzija sebe, da uživam u kaosu i da je najbolji trenutak kojeg imamo ‘sada’. Nije uvijek lako, ali ljubav koju dobijem zauzvrat nemjerljiva je.