BEZ VIKANJA, MOLIM!

Sve je počelo smirenom rečenicom moga muža: “Što se dereš tako nervozno?“. Rečenica koju svaka supruga voli čuti, rečenica-okidač, zar ne? I da nisam nervozna, kad ju čujem – poludim načisto. Međutim, ovaj put je djelovala drukčije jer biće na koje sam podigla glas bila je naša kći, a moj muž mi je postavio pitanje koje je ovaj put djelovalo kao okidač za osjećaj srama. Ne želim biti majka koja viče! Čak i kad sam sagledala okolnosti koje su me dovele do toga da dreknem na svoje dijete, nisam našla dovoljno čvrst argument za svoju reakciju. Bila je neprimjerena, djetinjasta, doduše prirodna i iskonska, ali svakako bezvezna i kontraproduktivna. Inače sam temperamentna i glasna osoba, pripišimo to i ulozi predavača u školi gdje te jednako mora čuti i učenik u prvoj i zadnjoj klupi, ali vikanje – veliko NE!

Na poslu sam vrlo rano shvatila da vikanje izaziva samo podsmjeh učenika te da te bolje čuju kad na sve njihove provokacije reagiraš smireno i staloženo. Kako mi se onda potkrao podvik u vlastitom domu i što učiniti da se više ne ponovi?

Knjiga “Odgojite svoje dijete bez vikanja” autora Hala Edwarda Runkela s još izazovnijim podnaslovom Revolucionaran pristup odgoju djece zvučao je…da dobro je…čim pročitam da je nešto revolucionarno, odmah posumnjam u autohtonost. Revolucionarni šampon protiv peruti – ne kupujem, revolucionarnu kremu protiv bora – zaobilazim, revolucionarne ideje – propitujem, a knjige koje obećavaju revolucionarne pristupe odgoju djece – ne otvaram. Ali ništa drugo na polici knjižnice naslovom nije odgovaralo na moje pitanje kako biti roditelj koji ne viče. I posudim ja knjigu.

Nakon posvete i nekih kratkih uputstava, tekst započinje rečenicom jedne majke koja kaže odgajajući djecu izgubila sam razum, ali pronašla sam dušu. Odgoj je zahtjevna stvar, roditeljstvo je zahtjevna stvar i kako kaže u knjizi – mit o odgoju djece je taj da porođajne muke prestaju kad se dijete rodi. Istina, tek tada počinje šou. I to šou za koji nas nitko nije mogao dovoljno dobro pripremiti – nikakve knjige, nikakvi savjeti iskusnijih, nikakve radionice i filmići. Tu plivaš sam, druže dragi, pa tko preživi – pričat će. E, tu se nalazi ključna ideja ove knjige.

U roditeljstvu nije riječ o djeci nego o roditeljima. Ovo je knjiga koja govori da se roditelj treba manje (da, MANJE) baviti djetetom, a više samim sobom. Veliki dio pedagoške literature koju sam dosad pročitala bila je usmjerena na dijete, ovo je prva knjiga koja promovira suprotno, da se roditelj fokusira na sebe. Zašto? Zato što se dijete ne rađa kao prazna ploča nego već ima utkane crte karaktera i biće je odvojeno od drugih. Stoga nikakve metode odgoja djeteta ne mogu jamčiti uspjeh. Ono za što roditelj može jamčiti je jedino njegovo, osobno ponašanje. Ako se roditelj nauči usredotočiti na sebe, to je najviše što može učiniti za dijete. Meni ima smisla. Samo zadovoljna, nasmijana, usredotočena majka, majka koja vlada svojim ponašanjem, koja preuzima odgovornost za svoja ponašanja može biti dobra majka, ona koja služi kao primjer djetetu. Kako očekivati od djeteta da promijeni svoje ponašanje ako mu mi svojim primjerom pokazujemo nešto sasvim drugo? Kao onaj put kad se moja poznanica derala na dijete da se prestane derati. Meni se to učinilo paradoksalno.

Autor tvrdi da je svatko od nas odgovoran prema djetetu, a ne za dijete. Koliko vidim i slušam oko sebe, često se brkaju značenja ova dva prijedloga. Nemam još dovoljno veliko dijete da bih mogla reći iz vlastita iskustva, ali što se to događa s tim domaćim zadaćama u školama? Može li mi to netko objasniti? Ne napadam nikoga, svatko neka bude roditelj kakav želi biti, nego me samo zanima. Zašto roditelji shvaćaju svojim zadatkom pisanje domaće zadaće? Neprestano oko sebe slušam majke koje govore “moramo još napisati domaću zadaću”. Kako to MI? To je djetetova obaveza, ne roditeljska. Jesu li te zadaće uistinu tako nerješive? I ideja je zadaće da se dijete malo pomuči, istražuje samo. E, to ova knjiga promiče – ideju da se dijete fokusira na sebe, a roditelj na sebe. Da roditelj ne bude odgovoran ZA dijete nego PREMA djetetu. On je tu da ponudi pomoć, ali nikako da radi stvari umjesto djeteta. Također, on je tu da reagira smireno i sabrano u svim situacijama, a to može jedino ako postavi jasne granice u ponašanju djeteta. Dakle, uspostaviti pravilo i posljedice koje nosi kršenje pravila. Dijete može izabrati, ali bitno je da roditelj uvijek UVIJEK uvijek mora držati do svoje riječi. Ako je odredio kaznu za neko ponašanje, uvijek ju mora sprovesti. Isto tako i nagrađivanje. Time gradi dobar autoritet u očima djeteta i postaje osoba vrijedna poštovanja. Obećanje se mora ispuniti, ma kakvo ono bilo. Dok smo postojani i dosljedni, šaljemo jako dobru poruku djetetu. Time ga učimo da kad ono obeća da će se lijepo ponašati u nekoj zgodi, da će se vratiti kući u određeno vrijeme, da će odraditi zadaću i sl. uistinu i održati to obećanje. Jer smo mu mi pokazali svojim primjerom da se tako radi. I tako postajemo odgovorni roditelji prema vlastitom djetetu jer mu dajemo dobre smjernice i primjere, ali ujedno i dovoljno prostora da se razvija u samosvojnu osobu.

Autor u cijeloj knjizi daje pregršt stvarnih priča iz svoje prakse obiteljskog terapeuta, ali i iz svoga privatnog života. Kako je i on mnogo puta reagirao krivo, pogotovo u trenucima umora i povišenih emocija. U tim situacijama, kada osjećamo da ćemo puknuti i pustiti da iz nas rikne živina iz savane, predlaže da se maknemo na koju minutu. Ne ignoriramo događaj (jer je i to oblik vikanja), nego jednostavno maknemo, udahnemo, razmislimo i saberemo se, te vratimo djetetu i smireno odreagiramo. I radimo na sebi. Biti roditelj je posao od 0 do 24. Do kraja života. U tom smislu ne smijemo izgubiti sebe u cijeloj slici. Žene, brinite se za sebe. Biti majka ne znači da ste samo majka. Radite na svom zdravlju, priuštite si nešto što vas raduje, stvorite vrijeme za hobi, stvorite vrijeme za brak. Nijednom djetetu ne treba bolesna, tjeskobna, nervozna majka ili još gore – nepovezani roditelji. Volite sebe zbog dobrobiti svoje djece.

Ukoliko vam je blizak odgoj po principu povezujućeg roditeljstva, ukoliko ne želite kruti spartanski odgoj, ukoliko je i vaša ideja roditeljstva neutemeljenog na strogoj disciplini i vikanju nego na stvaranju imidža smirenog autoriteta u kući – onda je ovo knjiga za vas. Smatram da se promjene mogu dogoditi tek kada čovjek počne mijenjati sebe. Vjerujem da se hladnokrvna i smirena reakcija može istrenirati. S druge strane, ne smijemo biti ni prekruti prema samima sebi stoga razumijem svaku onu majku koja hendla dijete 12 sati dnevno, održava kućanstvo, ujedno i radi…da ponekad jednostavno izgubi strpljenje. Da joj se otme koja oktava više. Tada ne budimo prestroge prema sebi, bitno je osvijestiti i zapamtiti. Ljudi smo. Mame smo. Ne, ne, ne…SUPERmame smo!


LEDA @lovely_miss_l

Leda Franić odnedavno i Draganić, od studenoga 2017. majka je jedne vrlo aktivne djevojčice. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi i obožava svoj posao. Najdraži film joj je Capetan Fantastic. Najdraža boja-crna. Vinkovčanka je rodom, vjeruje da se sve bolesti mogu, ako ne izliječiti, onda barem ublažiti šljivovicom. A sve bolesti, naravno, dolaze od hladnih pločica i propuha. Smatra da se svugdje može pješke pa čak i u New Yorku. Prezire lijenost i škrtost. Kad ukrade vremena-čita. I piše osvrte o pročitanome. Mir pronalazi u okrilju udobnoga doma koji neprestano želi mijenjati i ispunjavati mirisom svježe pečenih kolača. Misli da savršenstvo postoji, ali traje kratko i zato treba uživati u malim trenutcima sreće. Još uvijek brani stav zbog kojeg ju je na ispitu rušio profesor psihologije-da se ljudi rađaju dobri.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.