TA DIVNA MALA BIĆA

Već neko vrijeme moje dijete ima svoju bebu –  lutkicu koju oblači, uspavljuje, gura u kolicima, tušira, pere joj zube. Kad beba zaspi, ona ju pokrije dekicom i govori nam da budemo tiho jer „Bebe nina-nana.“ Tada dragi i ja hodamo po stanu na prstima i govorimo šaptom. Beba se često budi (baš čudno, to je njezina „mama“ radila!) pa ju moja curica uzme u svoje naručje i lagano ju ljuljuška dok ona ponovno ne utone u san.

Kad ju tušira opere joj detaljno svaki dio tijela, posebno guzu. Jednu večer ju je čak i kremom namazala. Neki dan, dok joj je prala zube u kadi (da, i to radi!), beba joj je slučajno ispala, a Korana joj je rekla „Čekaj bebe, čekaj.“ Bio je to upozoravajući, ali nježni ton kojim, kao da joj je rekla „Nismo još gotovi, nemoj ići“, zatim ju je ponovno uzela i s velikom dozom koncentracije joj oprala zube. Bilo je dana kad je stavila bebu pod majicu i rekla „Gle mama, i ja tako“. Zatim bi pokazala na moj trbuh i rekla „I mama tako i ja tako“ jer već zna da sam ja nju nosila u svom trbuhu.

Ta igra „mame i bebe“ traje već dugo i svaki put me iznenadi. Izgleda da je djevojčicama stvarno urođen taj osjećaj majčinstva, ali sada mislim da je i puno dublje od toga. Naša djeca uče od rođenja. U velikoj smo zabludi ako mislimo da se ne sjećaju svojih prvih godina. Istina, vjerojatno ih neće znati prepričati kasnije, a kad im budemo pričali kakvi su bili i što su sve radili smijat će se i neće vjerovati, ali zapravo, sve što mi njima radimo, kako im se obraćamo i kako se oni zbog nas osjećaju, SVE to ostaje u njima, podsvjesno. Kola njihovim malim tijelima i pronalazi svoj put kroz ponašanje i postupke prije i(li) kasnije. Koliko puta pričamo pred svojim djetetom kao da ono nije tu, misleći da ne razumije ili ne sluša. Ali njihov mozak ima dvostruko više međusobnih veza između svojih 100 milijardi neurona nego što ima odrasli mozak. Oni upijaju SVE.

Jedno popodne, dok se Korana igrala u dnevnoj sobi,  bila sam u kuhinji i pričala na telefon sa svojom prijateljicom koja prolazi kroz teško razdoblje. Slušala sam njenu priču koja me jako pogodila, a jednim okom gledala Koranu koja se skroz udubila u svoju igru. Prijateljica se rasplakala, ja sam se rasplakala, pokušala sam ju utješiti, ali nisam pronalazila prave riječi. Razgovor je dugo trajao. Pomislila sam kako je super što se Korana toliko zaigrala da mogu na miru pričati. Kad smo prekinule razgovor, vratila sam se spremanju kuhinje, kad mi odjednom nešto čvrsto obuzme nogu. Pogledam dolje i vidim dva velika, plava oka i malene ruke koje su me obujmile. „Mama“, kaže ona nježno. Čučnem, ona prebaci svoje ruke meni oko vrata i stisne me još jače. „Tješiš mamu?“, „Da“, odgovori mi, a ja od iznenađenja i već ranjiva od maloprije, ne uspijem suzdržati dvije suze koje su mi skliznule niz obraz. „Mama, ne to“, kaže mi pomalo ljuto, više tužno.

Sve čuju.

Sve osjete.

Sve znaju.

Pričajte s djecom kao da su najmudrija, najbolja i najljepša ljudska bića na zemlji.  Jer ono u što ih naučite da vjeruju o sebi, to će i postati.“  Brooke Hampton.


PETRA @petra.cicvaric

Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je dvogodišnje Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje”  je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.

Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.