PRIJE DUGE

Za taj te trenutak baš ništa u životu ne može pripremiti. Ležiš na onom stolu, gledaš u par nepoznatih očiju i čekaš riječi koje nikad nećeš čuti. Sada, godinu dana kasnije, mislim da je u tom trenutku samo njoj bilo teže nego meni, jer znala je da će mi kroz glavu prolaziti pitanja na koja nema odgovora. A od liječnika očekuješ odgovore, da ti logički, matematički i zdravorazumski objasni nešto što nadilazi sva znanja. Zašto ne kuca to malo srce? Je li ikada uopće zakucalo? Zašto baš ja? I ono najgore: jesam li ja kriva?

Naručili su me za još jedan pregled, za slučaj da se čudo dogodi, par dana kasnije, ali kada je i tada umjesto riječima, stisnutim usnicama i odmahivanjem glave dala svoj odgovor, znala sam što će uslijediti.

Za taj te trenutak baš ništa u životu ne može pripremiti. Bezbroj pitanja, nijemih pogleda i riječi utjehe poput ”pa imate već jedno dijete”, ”imat ćete ih još”, ”to ti je prirodna selekcija”, ”priroda ti je učinila uslugu”. Tada sam shvatila da me neće shvatiti oni koji nikada to nisu doživjeli, jer da jesu, znali bi da ništa na ovom svijetu ne može izbrisati ljubav koju mama osjeća od prvog trenutka prema biću koje raste u njoj. I prolazili su dani, izmjenjivale su se faze, od toga da nisam osjećala ništa, do toga da sam osjećala sve najdublje i najsnažnije, tuge koje lome svemir na pola i krivnju s kojom se nisam znala ni nositi. I sada se sjećam kako sam odgađala odlazak u bolnicu, jer možda zvuči glupo, ali majčinski zaštitnički nagon nije mi dao da se rastanem od tog malog tijela. Znala sam da je, iako neživo, kod mene najsigurnije i da mu je u meni najtoplije. Bojala sam se da će misliti da ga nismo željeli, da nije bilo voljeno, ako ga pustim od sebe. Iskreno ću ti reći, mislim da se tog osjećaja nikada neću riješiti.

Za taj te trenutak baš ništa u životu ne može pripremiti. Zvuk rastanka i konačnog odvajanja koji nepogrešivo prepoznaš i čuješ još mjesecima, možda i godinama, kao da do beskraja odjekuje po svim svemirima. U toj ti sekundi neka sila, možda je to obrambeni mehanizam, svede sva osjetila na minimum, pa u tom trenutku nisi svjesna što se događa. No kasnije će poplave krivnje, nemoći i nepovratnosti sve to stostruko nadoknaditi.

U danima i mjesecima koji su uslijedili, shvatila sam da je prisutnost djeteta najveća olakotna okolnost u cijeloj priči. Ta vrckavost i dječja radost tjeraju te jutrima da ustaneš iz kreveta, iako bi se najradije zamotala u pokrivač do stanja nevidljivosti i nepostojanja, obrišeš suze i napraviš doručak. Ne daju ti da baš cijeli dan vrtiš iste misli po glavi. Osjećaj krivnje me do danas još nije napustio. Ne zbog toga što se dogodilo, jer osobno vjerujem da za sve postoji neki razlog, nego zbog toga što sam ga pustila od sebe. Zbog toga što danas nije s nama. Valjda je to taj majčinski instinkt da pod svaku cijenu spasiš i zaštitiš svoje dijete. Ja u tome nisam uspjela i to me ždere. I zato često pričam s njim i govorim mu da je zauvijek dio nas i da je oduvijek bio željen i voljen.

Ako se i tebi dogodilo isto, ako i ti proživljavaš isto, draga mama, želim ti reći da je u redu žalovati i da ne dopustiš nikome da ti kaže da pretjeruješ i da je to ”ionako bio samo plod, a ne beba”. To je itekako bila beba, toliko posebna da se nije trebala ni roditi da je zavoliš cijelim bićem. Oprosti se od nje onako kako ti to želiš, na nekom lijepom mjestu na koje možeš otići kad poželiš i reći vjetru, stablu, vodi i nebu sve što ti je na duši.

U redu je i veseliti se, nadati se, pokušati zaboraviti. Dok ti ovo pišem, gladim svoj zaobljeni trbuh i za mjesec, dva ću u rukama držati svoju ”duginu bebu”, kako ih zovu. I zato molim te, ne očajavaj. I tebe, draga mama, negdje nakon kiše čeka duga.


LANA

Rođena Zagrepčanka, majka četverogodišnje djevojčice u nestrpljivom iščekivanju novog člana obitelji. Prevoditeljica, pisac, urednica i blogerica zaljubljena u modu, rana jutra, putovanja, kuhanje, dizajn interijera i umjetnost. Zbog suprugove karijere profesionalnog rukometaša često mijenja mjesto bivanja, te je dosad iskusila život u zemljama poput Francuske, Njemačke, Slovenije i Mađarske. Obožava knjige i hranu, trčanje i pilates, instagram i blogove, velike gradove i more, a najviše od svega, život sam po sebi i svoju obitelj.

Instagram:@bisous.fee

Blog: www.bisousfee.com

One thought on “PRIJE DUGE

  1. Draga mama, kao prvo hvala Maji Maric sto sam na njenom instagramu vidjela ovaj post.
    A kao drugo hvala tebi za rijeci koje si s nama podijelila..to ti pisem ja, koja sam proslog mjeseca u 33.tjednu morala roditi svoju savrsenu djevojcicu od skoro dva kilograna jer je njeno maleno srce prestalo kucati. Njoj, koja je na svakom ultrazvuku bila toliko zivahna da smo ju jedva uspijevali “uhvatiti” na ekranu…njezina zivahnost ju je stajala zivota jer se pupcana vrpca na cvor svezala…nase prve i jedine bebe vise nema a ja ne znam kud cu sa sobom sada….
    Citajuci ovaj tekst u potpunosti razumijem svaki osjecaj tuge i krivnje, s nadom da ce i nama jednog dana u buducnosti doci jedna “dugina beba”. A do tad cu pokusati shvatiti zasto se to nama dogodilo, tko je to odlucio, cime je ona to zasluzila i zamisljati kakva bi bila da je dosla ziva na ovaj svijet. Mislim da tuga i bol, te ljubav koju osjecam prema njoj nece nikad nestati.
    Tebi zelim svu srecu i bebi puno zdravlja ❤️

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.