ODGOJILA SAM RAZMAŽENO DIJETE

Da, dobro ste pročitali, odgojila sam razmaženo dijete. Priznajem, kriva sam. Kriva sam za svu ljubav koju mu pružam svakog dana i kriva sam što mu svaki dan govorim koliko ga volim čak i kad me dovede do ludila. Koliko puta dnevno čujemo rečenice poput: „Baš si ga razmazila!“ ili „Nemoj mu popustiti, razmazila si ga previše, sve mu dopuštaš!“ A u meni iskrice sijevaju, čime sam ga ja to razmazila, pitam se pitam. Razmazila sam ga time što mu pružam bezuvjetnu ljubav, što ga grlim i ljubim sto puta dnevno, što mu govorim kako je odlično nešto nacrtao, iako je prešao izvan crta, što mu kažem da je danas odlično čitao i pisao, iako znam da može bolje, ali ja sam tu da mu budem kamen poticanja, a ne kamen spoticanja. Ako neće od mene dobiti sav potreban poticaj, ljubav, nadu kako će onda izrasti u kvalitetnu osobu koja vjeruje u sebe.

Znam da možda griješim, vjerojatno griješim u mnogočemu, ali sigurna sam da dijete ne možeš nikako razmaziti ako mu pružiš previše ljubavi. Što mu se može dogoditi, jedino da se rastopi od tolike ljubavi. Griješim kada mu popustim i kupim mu nešto što zaželi čak i kad mu to nije potrebno, griješim kad pregazim obećanje koje sam mu dala, ili kad mu nešto obećam čak i kad nisam sigurna hoću li to uspjeti u potpunosti ostvariti, ali mislim da time ne razmazujem dijete, već mu želim pružiti najbolje što mogu sa onime što imam. Želim mu pružiti sve ono što je meni u djetinjstvu ponekad nedostajalo, a to je više ljubavi, empatije, prihvaćanje svih nedostataka i mana i više samopouzdanja, koje sam tek dobila kad sam postala mama. Trebamo biti samopouzdani u sebe i svoje odluke, mislim da je to važno usaditi u naše buduće naraštaje, ali jednako je važno usaditi im osjećaj odgovornosti, i da znaju priznati kada su nešto pogriješili.

Mislim da se svi roditelji pitaju kako odgajati djecu, kako da izrastu u dobre i poštene ljude. Ne postoji tajna formula, ne postoji recept za odgoj, svatko od nas to čini na svoj najbolji mogući  način, i mislim da je u tome i čar roditeljstva. Djeca su ogledalo nas roditelja na najbolji i najgori način.

Svi mi se ponekad izgubimo na putu roditeljstva, svi mi pokleknemo i donesemo neku lošu odluku, bitno je vratiti se na put koliko god on bio krivudav. Trebamo jednostavno zanemariti sve te takozvane dobronamjerne savjete o odgoju naše djece, jer oni zapravo poljuljaju sva naša uvjerenja i stavove. Kako netko drugi zna koliko dijete treba spavati zajedno s roditeljima, ili koliko dugo trebamo dojiti dijete, nositi dijete da zaspi, koliko mu dnevno treba pažnje i pozornosti. Najbolji savjeti koje sam dobila u posljednje vrijeme glase: „Morate pod hitno napraviti drugo dijete, jer ste ga već previše razmazili.“ Ili „Joj, što je on razmažen, to je zato što samo njega imate.“ Znate klasični savjeti koji se tiču nas i odgoja naše djece. Ali nitko nema pravo miješati se u odgoj naše djece, nitko osim nas, roditelja. Mi smo tu da našoj djeci pokažemo pravi put, da ih usmjerimo, mi smo njihovo svijetlo u mraku, mi smo njihov dom u ovom okrutnom svijetu. Kako da ih ne razmazimo od ljubavi? Kako da ih ne naučimo da se od ljubavi ne može živjeti, ali s ljubavlju se živi?

Moje dijete nije razmaženo, moje dijete je naučeno da ima pravo glasa u obitelji i da ćemo ga uvijek poslušati kada nam nešto želi reći. Moje dijete je naučeno da ćemo ga bez obzira na sve uvijek voljeti, da ćemo biti uz njega i kad nešto pogriješi, posebice tada. Moje dijete može računati na svoje roditelje kao oslonce u životu. Možda mu nećemo sve moći priuštiti, ali vjerujte, ljubavi mu nikada neće nedostajati. Naše najdraže riječi  su „Volim te“ i „Ti si najbolji sin/najbolja mama/najbolji tata“. Zašto? Zato što se svaki dan trudimo biti najbolji, a to je sasvim dovoljno za ljubav.


SARA @sara.astrid_m

Mama jednog nestašnog, brbljavog i znatiželjnog šestogodišnjaka, koji na jesen kreće u školu. Zaljubljena u more, sunce i suncokrete. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka (Umag). Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine (gdje drugdje, nego kod nonića). Vječni pesimist, ali romantična u duši. 
Srce joj je puno kada zna da svojim trudom i zalaganjem na poslu dopire do srca svojih malih učenika i pokreće njihov um. Voli raditi s djecom, jer su iskrena i uvijek, ali baš uvijek ju nasmiju, pa kako da joj dan i bude loš uz njih. Voli čitati dobre knjige i časopise, a u posljednje vrijeme ima i potrebu za pisanjem, iako je oduvijek voljela pisati sastavke i dnevnike (kako ih ona zove, memoare iz osnovne i srednje škole, ili podsjetnici na svoje prve ljubavi ili tadašnje velike brige).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.