MOJ BRAK – MOJE OGLEDALO

Sjećam se još onih dana leptirića u trbuhu, veselog iščekivanja i uzbuđenja koje je svakim susretom s mojim mužem raslo i cvalo. Sjećam se i noći provedenih u nježnosti i razgovorima, i njegove jurnjave da u 6 ujutro stigne doma prije posla da bi se spremio za novi dan. Znam da smo tada bili kao neki zombiji opijeni jedno drugim i lebdjeli pola metra iznad zemlje.

Nije mi se tada činilo da nosim ružičaste naočale i mislila sam da se pokazujemo jedno drugome u svim varijantama. I jesmo, samo zbog zaljubljenosti smo mislili lako ćemo, bez problema, ljubav je jača od svega toga. I jest. Ljubav jest jača. Ali ono što smo osjećali nije bila ljubav, bila je to zaljubljenost. Svjesno smo ukoračili iz zaljubljenosti u ljubav, unatoč svim manama koje smo vidjeli jedan u drugome. Iz zaljubljenosti u ljubav još uvijek s osjećajem da sve možemo dokle god smo zajedno i volimo se.

Sad bi trebao doći onaj obrtaj u kojem kažem da smo shvatili da nismo jedno za drugo i da ljubav nije baš dovoljna da se ostane zajedno. Ali obrtaja nema jer ja još uvijek vjerujem da ljubav sve pobjeđuje. No ne može sve pobjediti ono, što mi nazivamo ljubavlju. Je ljubav je ljubav i kad dvoje ljudi više nisu zajedno. Ako je prava, ona samo mijenja formu.

Uglavnom, nakon lebdenja, nastavila se ta ljubav. Nekako se nosiš s manama druge osobe i trudiš se raditi i na sebi i na vezi i na braku, njegovati zajedničke stvari i hobije, poštivati koliko i kada uspiješ izbore osobe pored sebe i ne planuti na svaku sitnicu koja te iritira.

And then comes baby. Sve, ali sve mane postanu veće. Svi sukobi ostanu neriješeni jer nemaš kada, a sve što si nekad voljela na toj osobi ostane u magli nespavanja, neiskustva u roditeljstvu i neprestane brige za malu osobu koja u potpunosti ovisi o tebi. Nema više beskonačnih razgovora, glasnih prepiranja i neizbježnog seksa do dugo u noć koji zakrpa sve neriješene razmirice. Nema više ni tebe jer si možda od umora, borbe na svim životnim frontovima i održavanja samoj sebi slike i stava – ja sve mogu ja sam superžena, negdje na putu, postala muško. Ne muško u smislu izvanjske preobrazbe, ali preobrazila si se u mušku energiju. Planiranja, organiziranja, kontrole. Ako pored sebe još imaš i muškarca koji je pod a) dječak ili pod b) patrijarhalno nastrojen, eto ti recepta za propast. Možda ne financijski i možda ne izvana, ali iznutra, recept je tu. Dva muškarca u kući teško će zajedno. Možda će i lako zajedno, ali nestat će ona najbitnija dimenzija koja dijeli prijateljski od partnerskog odnosa – intimnost na svim razinama.

I onda nekako i to izgurate i ako imaš sreće i radiš na sebi, ako tražiš svoju istinu i način da je vidiš i ako govoriš, misliš i ponašaš se autentično, izlaze novi problemi na vidjelo. Zapravo izlaze svi stari problemi, ovaj put bez odjeće, kao gola istina koja stoji pred tobom i drži – ogledalo. Ono sve što te živcira kod Njega i ono sve što Njega živcira kod tebe, a tebe živcira što ga to živcira (tko razumije, znat će), bulji u tebe bez treptanja. Jer ako je on pravi za tebe, sve ono što ga smeta kod tebe i tebe zapravo boli. Živcira mog muža to što sam ja smotana. I to sam mu zamjerala sve do trenutka kad sam shvatila da ja mrzim tu svoju osobinu i da je potenciram upravo tom mržnjom i neprihvaćanjem. Ako misliš da nisam u pravu, obrati pažnju na svoj self talk. Što si kažeš kad sama sebi ideš na živce? I je li to u korelaciji  s onim što ti drugi prigovaraju?

Ne počinje ljubav kad prestane zaljubljenost. Jer zaljubljenost nam i nakon toga još godinama može magliti vid. Do trenutka kad nismo spremne doista pogledati i doista zavoljeti osobu pored sebe. A to znači vidjeti njegovu bol iza svake svađe i prigovora. Prepoznati da ono što nam zamjera dolazi iz njegovih strahova i njegove boli, njegovog ranjenog srca. To znači voljeti. Baš kao što bismo za svoje dijete uvijek brzo mogle naći opravdanje. Ma on je takav, ma ona nije mislila, ma danas je nervozna, takav je dan, možda mu se spava. Pa čak i kasnije, kad porastu, mi mame spremne smo opravdati svako ponašanje. Ne kažem da ga nećemo kazniti ili usmjeriti ali ćemo naći opravdanje ili bolje reći objašnjenje zašto je dijete nešto napravilo. Naći ćemo razumijevanje. Možemo li to isto naći za osobu pored sebe? I onda odabrati, iz takve ljubavi, želimo li to u svom životu uz mogućnost da se nikad ne iscjeli? Ili ćemo tu osobu voljeti „na daljinu“?

To je ljubav. Vidim te. Razumijem te. Tvoja bol dira moju bol. I zato te volim jer, na razini duše ili srca, mi se znamo. Tu smo da jedan drugog naučimo najveće lekcije. I nakon toga odaberemo – hoćemo li kročiti zajedno ili razdvojeno, i jedno i drugo u ljubavi.

Nema smisla bježati iz braka u mržnju. Jer sebe nosiš sa sobom. Udalji se iz ljubavi i u ljubavi i tada rasteš. Liječi se tvoje srce. Ili ostani, otvorenih očiju i srca. Spremna gledati očima kojima gledaš svoje dijete. Nekad ćeš uspjeti, nekad nećeš, ali otvorit će se vrata koja nisi ni znala da postoje.

Fotografije: Martina Hohnjec


IVKA @ivkas_passion

Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.

Blog: Ivka Armanda Todorović

One thought on “MOJ BRAK – MOJE OGLEDALO

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.