DA JE (SUPER)MAMA BITI LAKO, (SUPER)MAMA BIO BI SVATKO

Bili mi doktori znanosti, kvantne fizike, psiholozi, psihijatri ili life coach-evi u najvažnijoj ulozi u životu potpuni smo laici. Uzalud nam priručnici, knjige, kada nam naše čudo u određenom momentu može opovrgnuti sve teorije o odgoju koje su do tada istraživanjima dokazane. Obično se povodimo odgojnim metodama kojima smo mi bili odgajani jer nam je to nekako najbliskije i s vremenom sami sebe iznenadimo koliko zapravo ponavljamo rečenice naših roditelja.

No, vremena su se uvelike promijenila, kao i generacije djece. Djeca se danas rađaju pametnija i naprednija, ili kako bi moja baka rekla, djeca se danas rode sa završenim fakultetom. No bilo kako bilo, vjerojatno ste se i sami uvjerili kako su metode kojima smo mi odgajani jednostavno zastarjele. U niti jednom pogledu, gotovo ništa nije jednako kao prije 30tak godina, a kamoli odgoj djece. I dok je nekada vladao pristup kažnjavanja, udaranja, zastrašivanja (srećom ne u mom slučaju), danas se zagovaraju sasvim drugačije metode – posvećenost, razumijevanje i suradnja gdje se djecu stavlja na prvo mjesto. Znanstvenici kažu da je tome tako upravo zbog sličnog razloga kojeg sam i ranije spomenula- djeca se danas zbilja rađaju naprednija i pametnija nego nekada, te takve zastarjele metode odgoja jednostavno više ne ”pale”. ‘A što pali?’ pitam se. Hoću li jednog dana žaliti što nisam bila stroža ili će mi moja djeca biti zahvalna na tome što stvarno puno toga mogu progutati prije nego planem , i što uvažavam njihovo mišljenje i što imaju slobodu izbora, i što su mi na prvom mjestu prioriteta, ne znam. Ali ne treba se ni zamarati oko toga. Svatko radi najbolje što zna.

Nama ništa drugo ne preostaje nego da sve svoje napore uložimo u metodu koju će naše dijete prigrliti i koja će profunkcionirati za opću dobrobit naše obitelji.  Zadatak nije nimalo lagan, ali autoritet se nekako mora postići, bilo to zastarjelo ili ne. Nekako se činilo da se nakon mukotrpne ”nulte” godine, kada smo jedva čekale da prohodaju i počnu spavati, prve u kojoj nema ni sekunde mira, ‘terrible two’ preselio i na ‘terrible’ tri, četiri, pet. A kad dođe ‘terrible 15’ moći ćemo knjigu napisati.

Bilo kako bilo svaki nam trud stostruko vrate, tako da im je unaprijed već sve oprošteno. Želim vam puno uspjeha u pronalasku svoje čarobne metode. Jedno je zasigurno najvažnije, a to je da im posvetimo što kvalitetnije zajedničko vrijeme i da im od srca pokažemo ogromnu količinu ljubavi koju osjećamo prema njima, a sve će ostalo već samo po sebi nekako sjesti na svoje mjesto.


DAŠA

Ime mi je Daša i živim u malom gradiću u Istri. Po struci magistar ekonomije i zajedno s mužem vodim privatnu tvrtku (www.aura.hr). Po prirodi sam dosta smirena i tolerantna, samokritična i ona koja previše analizira. Volim sve imati pod kontrolom što je naravno nemoguće i ponekad previše brinem zbog nebitnih sitnica. Kod ljudi cijenim iskrenost jer sam i sama takva. Kao mama mislim da imam puno strpljenja i razumijevanja, dosta mogu progutati prije nego planem. Zapravo, ako bolje razmislim, ja ne znam planuti, nego kuham u sebi. Uvijek sam dežurno gunđalo u kući (Operi zube!, Povuci vodu!, Jesi oprala ruke?, Stavi papuče!, Ne izlazi bez jakne! …), težim uspostavljanju reda, ali sam otvorena za dogovore i kompromise da sve strane budu zadovoljene.  Sretno udata žena velikog radoholičara, tate kakvog se može samo poželjeti. Nabolje se opuštam uz dobru knjigu, a najveći mir mi pruža obiteljski život na kojem sam zahvalna do neba. Prije svega mama. Svaki dan s moje dvije djevojčice je najveći mogući izazov u kojem uživam. Lucia(5 god) i Leona(5 mj) svakog me dana uče da budem bolja verzija sebe, da uživam u kaosu i da je najbolji trenutak kojeg imamo ‘sada’. Nije uvijek lako, ali ljubav koju dobijem zauzvrat nemjerljiva je. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.