SVA LICA JEDNE MAME

Sjedim danas uz Fionu na njenoj prostirci za igru i pjevušim joj pjesme koje sviraju na radiju. Fiona to obožava. Gleda me širom otvorenih očiju s velikim razvučenim osmijehom, uz tu i tamo neki popratni zvukić uživanja.

Počne pjesma „I’ll stand by you“ od The Pretendersa i pjevam joj refren: I’ll stand by you, I’ll stand by you, Won’t let nobody hurt you. Odjednom, osjetim veliki nalet emocija i oči mi se napune suzama.

Da, to je to; stajat ću uz tebe i neću dopustiti nikome da te povrijedi. Bit ću tvoj mentor kroz život, dokle god me budeš trebala. Dokle god ti budeš htjela da sam uz tebe.

U trenutku sam osvijestila ogromnu ljubav koju imam prema tom malom biću. Gledam ju i djelomično još uvijek ne vjerujem da je tu; da je stvarna.

I onda se sjetim početka.

Ublaženo ću reći da mi je prvi mjesec nakon poroda bio užasan. S obzirom na to da sam bila dosta rezana, oporavak mi je bio izuzetno bolan. Osim bolnih šavova koji su se s vremenom rašili, napravio mi se i zastoj mlijeka pa sam nekoliko puta završila na hitnoj. Uz sve to, na trenutke bi me ulovila nepodnošljiva bol iz leđa, od mjesta na kojem sam dobila epiduralnu, preko guzice sve u bedro.

Ta bol me doslovno rušila s nogu i zbog nje sam se najviše naplakala. Nekad bi me ulovila dok sam se pokušavala tuširati pa se nisam mogla obrisati niti izaći iz kade dok me muž ne bi čuo da plačem i došao po mene.

Epiduralna koju sam dobila bila je u maloj dozi i djelovala je samo neko kraće vrijeme dok sam dobivala drip. Iako ju isprva nisam htjela, morala sam ju primiti jer sam već dan i pol imala trudove svakih desetak minuta i bila sam preslaba. Kad je došlo do najjačih trudova, epiduralna je popustila tako da sam rodila „na živo“.

Ali ono što je slijedilo nakon poroda bilo mi je puno bolnije. I činilo mi se kao da je trajalo cijelu vječnost.

Opijena hormonima, nepodnošljivom boli, neispavanošću i raznoraznim tabletama za bolove koje sam gutala kao bombone, u glavi su mi se počele vrtjeti jako ružne misli. Počelo je sa „Šta mi je ovo trebalo?“.

Istog trenutka kada bi pomislila takvu misao, osjetila sam ogromnu grižnju savjesti zbog koje sam se osjećala još deset puta gore. Jer rodila sam dijete, svi oko mene slave, ne bi li i ja trebala biti sretna?

Ali nisam bila ni blizu sreće. Jedno jutro sam se probudila, počela plakati čim sam otvorila oči i mužu poslala poruku „Ja se više ne veselim jutru“. Oduvijek sam bila jutarnji tip i obožavala sam svoja jutra, ali tog dana poželjela sam da se više ne moram buditi.

Uz sve te bolove i rastresene misli, moja beba me stalno trebala, a ja ju nisam mogla sama ni podignuti. Kada sam na krevetu mijenjala strane za dojenje, ona bi vrištala iz petnih žila jer je moje prebacivanje na drugu stranu trajalo i po par minuta.

Ljudi su me znali pitati je li mi lijepo, je li uživam otkad sam mama. Meni knedla u grlu. Pa ja sam na potpuno suprotnoj strani od uživanja. Na nekom mjestu gdje nikad prije nisam bila. I strah me hoću li ikada izaći.

Cijeli život mi je prolazio pred očima i dovelo me do toga da sam počela preispitivati svoje odluke. „Jesam li ja uopće trebala postati mama?“.

Neko vrijeme bila sam uvjerena da sam napravila najveću pogrešku u svom životu. Bez obzira na to što smo željeli bebu i čekali ju skoro godinu dana, uvjerila sam se da ja nisam tip osobe za „klasičnu“ obitelj; da sam trebala ostati slobodna i putovati svijetom.

Jer obožavala sam svoj život. Muž, stan, posao, treninzi, društvo, izlasci, putovanja, pisanje… Uživala sam u svakom danu.

Ali sada su me crne misli potpuno preuzele, nestala je sva pozitiva koju inače živim. Potpuno mi se iskrivila percepcija svijeta i života kakvog poznajem. Znala sam da je sve u mojim rukama i da si jedino ja sama mogu pomoći; znala sam svu teoriju i alate s kojima inače samu sebe dižem iz teških situacija, ali ovaj put nisam imala snage za primjenu. Pustila sam crnilu da me pojede.

Srećom, muž je bio slobodan prvih deset dana i radio je sve umjesto mene. Njemu sam se jedinom iskreno usudila pričati što proživljavam i on me znao na kratko smiriti svojim razumijevanjem i strpljenjem.

Kada sam pomislila na njega, misli su me polako vratile na prostirku za igru na kojoj sam još uvijek sjedila uz Fionu suznih očiju. Je li moguće da sam to sve bila ja? Ja koja sada ne mogu dočekati da se Fiona ujutro probudi? Ja koja ne mogu prestati ljubiti njene bucmaste obraščiće? Ja koja uzmem „vrijeme za sebe“ i onda ga provedem gledajući njene slike?

Je li moguće da sam ta ista ja u jednom trenutku požalila što sam ju rodila?

Koliko god mi to bilo teško priznati i još teže napisati, da, to sam sve ja. Iako je početak bio pod utjecajem hormona, boli i neispavanosti, to je svejedno bio neki djelić mene. Najtamniji djelić koji sam do sada upoznala, ali i dalje moj djelić. Zato prihvaćam sve što se dogodilo i više se zbog toga ne krivim.

Sve dok sam razmišljala o onome što se od mene „očekuje“ i osjećala krivnju i sram što to ne postižem, samo sam se sve više zakopavala. S tim je sada gotovo; ona mi je postala važnija od vlastitih nesigurnosti, opravdavanja i svega što s tim ide.

Još uvijek mi zna biti teško i povremeno mi pobjegnu suze, ali sada je to nešto potpuno drugačije; sada se s tim znam nositi. Iako znam da ima mama koje ovo nisu prošle i možda to ne mogu razumjeti, isto tako znam da nisam jedina. I vjerujem da nam dijeljenje iskustava može pomoći.

Sada konačno uživam sa svojom bebom i više ne mogu zamisliti svoj život bez nje, ali ta teška dva mjeseca uvijek će biti dio moje priče. Jer majčinstvo ima puno lica, za svaku mamu drugačija, a ja više ne želim skrivati niti jedno.


ZVJEZDANA @zveka_shakeupsofa

Tridesetogodišnja Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rockerica u duši, plešem mtv, hip hop i (trudim se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu, kavu i čokoladu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice i otkrivati nove stvari.

Facebook: Shake up Sofa