MAJČINA LJUBAV NE SMIJE BITI UTEG DJETETU

Tko drugom sreću želi,
sam u nju pada.
Shvaćam to u ovom bijelom
kutu grada.
Na krevetu u kojeg stane cijeli Svemir
sav je moj život sada.
Koliko li sam siromašna bila
dok te nisam poljubila, sine…
Znam, proći će godine
i lanci trenutaka dovest će nas u vrijeme
kada ćeš biti jači od mene.
Uz tvoju gustu kosu
bit će moje sijede.
I možda ću ja u tvoje naručje
hrliti po spas…
Kao da se znamo oduvijek
stigao si baš za nas.
Nikad ti nećemo umjeti reći
kakvoj si nas približio sreći
i koliko si dragosti doveo iz Raja
i smisla u život koji se nastavlja.
⭐ROKO⭐

Ove patetične stihove napisala sam pred dvije godine. I danas si dopuštam biti patetična, nekvalitetna u stilu i slaganju riječi. Danas sam bujica emocija.  Moj sin ima drugi rođendan. Danas ću plakati od sreće. I tuge što ga moj djed ne vidi dok trči po njegovu dvorištu do torte s likom bagera u koju će puhati, iako mu odavno svi želimo samo najbolje želje. Danas ću upijati lica ljudi, a najviše njegovo. Majčinski patetično gutat ću suze u grlu koje ne zna bi li šaputalo ili vrištalo ljubav što isijava iz srca koje je dio života kucalo iznad njegova. Zajedno smo se izborili za život, zajedno smo rasli, samo ja imam uspomene na emociju koju izazivaju njegovi udarci u stomaku…

Pomiriti potrebu za zaštitom i puštanjem na slobodu najveći je stoga uspjeh svake majke.

Sjećam se trenutka kad više nije bilo potrebno držati mu boćicu dok pije. Ručice su mu ojačale i htio si je sam držati bocu punu mlijeka (čitaj: Novalaca). Naglo me obuzela nostalgija. Pomislila sam :”ajme, nikad više mu neću držati bočicu dok uronjen u moje naručje uživa u svakom novom gutljaju, spokojan?! Možda jednog dana drugom djetetu, ali nikad više baš njemu. Koliko će još biti tih Nikada više?” Razum odgovara: ako sve bude kako treba, bit će ih mnogo!

U tome je kvaka. Najvažnija i najveća zadaća roditelja je poticati dijete da si samo drži bocu, čašu, žlicu, obuva papuče i patike, šeta bez da ga sat vremena nosimo unatoč činjenici što ima 16 kg. itd. itd. Naša je dužnost odgojiti samostalne ljude koji neće biti na teret društvu, pa i nama, a prvenstveno samima sebi. Jer nema većeg tereta od nedostatka samopoštovanja i nedostatka osjećaja vlastite vrijednosti. A upravo takvi postaju oni kojima se predugo i previše olakšava, pomaže i ugađa. Ona patetika s početka teksta, klopka je u koju upadaju mnogi roditelji. Prečesto brkamo lončiće, mislimo kako ljubav znači štedjeti dijete, servirati mu sve bez da se samo potrudi ili mućne glavicom, čuvati ga od loših iskustava, negativnih emocija, razočarenja, novih ljudi, situacija i životnih iskušenja. Ne shvaćamo kako ih time štitimo od života samoga. A život nas kad-tad pljusne, i njegova je pljuska to snažnija što ga više izbjegavamo. Život u vakuumu i pod staklenim zvonom zapravo je rizičan, a ne obrnuto. Djeci treba poticaj, red, disciplina, zadaci, njihovi vršnjaci, izazovi, okviri, strogoća prepuna ljubavi i jasnih dobrih namjera. Da je to lako činiti, činili bi to svi. No nemaju svi roditelji te kapacitete. Ljubav i dobre namjere, nažalost, nisu dovoljne. Znamo što je, prema poznatoj izreci, popločeno dobrim namjerama…

Kako ja to radim? -Teško. Čak se i tjeram. Kome u svakoj situaciji dođe strogoća kao prvi instinkt? Onima kojima dođe javno čestitam jer su na višem stupnju razvoja, zasigurno. Naravno da mi dođe prirodno da ga zaštitim od svih i svega, naravno da majčinski instinkt želi zaustaviti vrijeme u kojem će njegova topla mirisna glavica ležati uz moje lice, a ja ću skrivena od vanjskog svijeta disati ljubav i zahvalnost. ALI! Ne ide tako. I nije pošteno da dijete koristimo kao paravan za naš vlastiti bijeg od svijeta koji nas čeka, okrutnog i predivnog svijeta. O, da, naravno da razumijem mame koje padnu u klopku prekrasne kućne atmosfere. Been there. Kad napišem “prekrasna kućna atmosfera” zapravo mislim na umor, izljeve bijesa, dane koji nalikuju jedan na drugoga, majku koja je zanemarila sebe i svoje potrebe a u tome još i gušta. Normalno da je iz pidžame, metaforički rečeno, teško uskočiti u odijelo. Kakvo god to radno odijelo bilo. Lavovski je, gotovo herojski posao raditi i imati malo dijete, koje je u jaslicama s nepoznatim tetama i vršnjacima. Tvoje, posebno, najbolje, najljepše, najnježnije, najpametnije dijete samo među ostalom djecom! 🙂

News flash —> svaka majka tako doživljava svoje dijete.

News flash —> u jaslicama su svi isti. A i ako nisu, gdje ćeš ljepše prilike za čeličenje uma i duha?!

Volite djecu tako da ih izložite situacijama koje nisu najugodnije, ljudima koji ih neće štiti identično kao vi, otvorite im vrata doma…

To je najljepši rođendanski poklon, osloboditi dijete okova ljubavi. Jer ljubav može biti uteg. Ljubav može stvoriti male nesposobnjakoviće, odrasle ljude koji će se osjećati kao djeca. Odrasle koji će u novoj radnoj sredini šiziti kao što mališani šize po vrtiću, jer su roditelji konstantno prolongirali tešku, a lječidbenu i zdravu separaciju. Ljubav, kao i sve ostalo treba biti zdrava i u službi mentalnog zdravlja, samostalnosti i samodostatnosti. Nije fer da nas raduje što je netko ovisan o nama.

Samo onaj koga se pusti, s guštom će se vraćati. Pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji zapravo štite sami sebe opravdavajući svojim ponašanjem činjenicu da ne znaju bolje. Takvi roditelji ostaju u glavama svoje djece i onda kad fizički nisu uz njih. A kad su drugi u njoj, glava ne može normalno funkcionirati. Normalno je da nam je dijete na prvom mjestu jedno vrijeme, no ukoliko konstantno zanemarujemo sami sebe (ovdje ne mislim isključivo na fizički izgled, čak naprotiv), kakvu mu poruku šaljemo? Da smo si nebitni? Zašto bismo onda djetetu bili bitni? Što je zaključak? – Dijete će poštovati roditelja koji poštuje sam sebe i koji se samoostvaruje i slijedi svoje snove. Samo će takvim primjerom pokazati tom istom djetetu kako se istinski živi život.

I, kako se ja osjećam kad radim i fizički nisam uz dijete? Nekad gotovo neizdrživo, ridam, jer mi je preteško, jer se ne mogu nositi, a nekad sam sretna, svoja, poletna, ispunjena i zadovoljna poslom do te mjere da prođe sat, dva i uopće ne pomislim kako je njemu. I to isto želim i njemu; da bude toliko zaokupljen trenutkom u kojem je i onime što u njemu radi da uopće ne pomisli na mamu pekmezicu. To je zdravo! To se trudim činiti. Ionako ćemo se poslijepodne svi naći u obiteljskom domu, grliti, ljubiti, smijati, bacati, pjevati, jesti, skakati, svirati, pjevati i prepričavati kakav nam je bio dan. Baš zato jer je svatko od nas dio dana proživljavao samo svoja iskustva. I tu je ljepota. Normalno da bih ga najradije stisla uz sebe i ne puštala. Ali znam da mora biti sam. Mora biti svoj. Mora biti neovisan. Mora biti tužan kako bi znao što je prava sreća.

Ničega nema bez truda. Mišići se stvaraju u teretani, ne na kauču. Do promjena se dolazi uz znoj, vrisak, muku i bol. Uostalom, tako se rađa i novi život. Promjena dekomodira. Tako i treba. Nikad ne bismo evoluirali da smo radili samo ono što je ugodno.

I danas mu za rođendan želim da mu roditelji i dalje budu dovoljno razumni, jer razum i zrele, ispravne odluke, pomiješane s beskrajnom ljubavlju nekad idu na duže i kvalitetnije staze od samo beskrajne ljubavi pomiješane s beskrajnom ljubavlju.

Nije ovaj svijet u problemu jer pati od nedostatka ljubavi. Ovaj svijet je u problemu jer se donosi premalo objektivno ispravnih, kvalitetnih odluka, koje će imati dugoročno višestruko pozitivnih učinaka.


NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od dvije godine. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul