KAKO JAVNO ZDRAVSTVO ZADIRE U NAŠU INTIMU I STRUŽE JE, A MI NISMO ZAŠUTILE

Kad govorimo o ženskom reproduktivnom zdravlju, često se spominju tri uključene strane koje su jako često zaraćene. To su ginekolozi i porodničari, Rode (i druge aktivistice za ženska ljudska prava) te same pacijentice. Kako je moguće da te tri strane jako teško nalaze zajednički jezik, a svi uključeni imaju zajednički cilj – da što zdravija mama rodi što zdraviju bebu.

Kako je ovo portal s mamama blogericama, osjećam se sobodno vam iznijeti i svoje iskustvo. Zbog svojih zdravstvenih komplikacija odlučila sam, na preporuku moje ginekologinje, roditi u Petrovoj. Porod je bio težak, dugačak, a tjedan dana nakon poroda sam bila ponovno hospitalizirana zbog zdravstvenih komplikacija. No, unatoč tome, odnos i doktora i medicinskih sestara prema meni je bio i više nego odličan. Doktor koji je vodio moju trudnoću u trudničkoj ambulanti bio je i velik dio poroda uz mene u rađaonici. Hrabrio me, bodrio, vodio prema svakoj slijedećoj fazi, šalio se s mojim mužem, dodavao mi vode i najvažnije, porodio moju djevojčicu živu i zdravu. U tom trenutku ja sam bila najsretnija i najponosnija žena na svijetu. Kad su krenuli problemi s dojenjem u bolnici i povišenom temperaturom, sestre su bile uz mene cijelu noć, pomagale mi izdojiti se. Kad sam se vratila kao povratnica s komplikacijama, njegovale su me s krajnjom pažnjom i uviđajnosti prema mom jako lošem mentalnom stanju jer sam bila očajna što se moaram vratiti u bolnicu, što nisu sigurni zbog čega imam temperaturu, što ne mogu više dojiti jer je temperatura previsoka i sl. Nisam krivila ni doktore ni sestre zbog komplikacija jer sam znala da postoji razlika između medicinske pogreške koja nastane radi namjerne nepažnje i neprovođenja liječenja po svim pravilima struke i komplikacije koje se dogode radi recimo to tako „više sile“. Imala sam samo jedan cilj – ozdraviti i oni su mi pomogli u tome, a ja sam im na tome zaista zahvalna. Drugi put sam rodila jako brzo, bez ikakvih komplikacija, bila sam van sebe od sreće što su me svi problemi s prvog poroda zaobišli, no o doktoru koji me porodio drugi put ne bih mogla baš napisati ovakav hvalospjev. Držim da je bio bahat i arogantan, ali oprostila sam mu samo jer je bio zgodan i jer se sve jako brzo završilo. U tolikom moru muškog šovinizma prema ženama,  oprostit ćete i vi meni ovaj mali ženski šovinizam.

No, to nije iskustvo svih žena. Dapače, zadnjih dana slušamo i čitamo o brojnim strahotama. Potpuno je nevjerojatno da kad ulazimo u zdravstveni sustav tražeći medicinsku pomoć u vezi svog reproduktivnog sustava, da dio žena izađe iz sustava sa simptomima PTSP-a. U tom slučaju, ne smijemo dopustiti da nas uvjere da je to „intimna stvar“ i da ih ne dovodimo u neugodnu situaciju progovarajući o tome, nego moramo progovoriti, tražiti promjene i naravno i ne odustati u svojim zahtjevima za humaniji pristup. Mene zanima kako je moguće kad govorimo o ginekologiji i porodništvu da postoji toliko broj nesporazuma, komunikacijskih problema, zaraćenih strana i naravno žena koje govore da tamo ni mrtve neće više kročiti. Koliko je meni poznato, to je jedina grana medicine gdje postoje toliki problemi jer nisam čula da toliki broj pacijenata kaže da više ni mrtav neće kročiti u internističku ambulantu.

Kad govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju taj poremećaj nije vezan samo za rat, nego za svako traumatsko iskutvo tijekom kojeg pojedinac osjeti duboki strah za svoj život ili za život nekog drugog. Ako ste vi saznali da ste izgubili bebu, u riziku ste za razvoj depresije minimalno slijedeće tri godine, te mnoge žene osjećaju gubitak i prolaze kroz proces žalovanja koji je istovjetan procesu žalovanja zbog smrti bliske osobe. No, ako Vas uz sve to još i tjeraju da prolazite kiretažu uz nesagledive bolove, vežu, drže za ruke, noge, glavu, pa potom uvjeravaju da ste preosjetljivi, da sve to nije ništa, da ste razmažene, to je takav sustavan udarac na žensko mentalno zdravlje koje ne smije i ne može biti ignoriran. Pogotovo jer je dužnost svakog liječnika da liječi pacijentice, a ne da im svojim postupcima dodatno ugrožavaju zdravlje. Ako postoje liječnici koji smataraju da mentalno zdravlje nije važno, onda se postavlja pitanje dovoljne stručnosti liječnika koji provode takve postupke ako nisu svjesni da takvi postupci imaju reperkusija i na fizičko, ali i mentalno zdravlje pacijentica.

Pošto brojne žene navode da se to i njima dogodilo i da su se dovoljno ohrabrile da o tome javno progovore, moramo se zapitati, kolika je još brojka žena koje se nisu usudile potpisati na svoje iskustvo i još pate u tišini.

Mnogi su sad krenuli s lovom na vještice i prozivaju liječnike različitim pogrdnim imenima i uvredama. To nije put. Velika većina liječnika nije takva, no trebamo otkriti kukolj među njima. To će najbolje znati sami liječnici tko je kakav i koji su to njihovi kolege koji provode ovakve postupke, tko su oni liječnici koji ne jednom ostave gazu u trbušnoj šupljini svojih pacijentica, a tko su oni koji će obavljati svoj posao, samo uz plavu kuvertu. Baš liječnici trebaju ustati protiv takvih postupaka i ne dozvoliti da se blati cijela jedna struka i sve ih se trpa u isti koš jer nisu svi takvi.

Također, nedavno sam čula jednu ginekologinju koja je rekla da ne voli izraz humanizacija poroda jer po tome ispada da oni rade nehumane porode. Nemojmo se zavaravati, uvjeti u kojima mnogi liječnici rade jesu nehumani, pa samim tim ni uvjeti za rađanje nisu idealni. Pa u Klinici za ženske bolesti nisu imali odgovarajućeg spekuluma kojim bi me pregledali, a kako je onda tek drugdje. Jeste li kad ušli u prostor za ultrazvučni pregled u Petrovoj? Pa nije ni čudo da se govori o humanizaciji, jer uvjeti rada u nekim bolnicama su baš to – nehumani. Ginekolozi su ti koji trebaju dići također glas u ovom pokretu #prekinimošutnju i ukazati na sve probleme sustava. Znate li da u našoj EU većinu trudnoća i poroda ne vode liječnici nego vam trudnoću vode babice, a isto tako je i s porodima? Ako je sve u redu ni ne vidite liječnika. Ne mogu, a ne zapitati se kako bi bilo kod nas kad bi liječnici bili manje opterećeni pregledima svih urednih trudnoća, a posvetili se samo patologijama u trudnoći. Kakav bi onda tretman dobivale pacijantice, ako bi uvjeti rada, a s time i rađanja bili drugačiji za sve uključene.

Po meni je to put. Ne nastaviti rat još ostrašćeniji, nego ujediniti snage da popravimo sustav i adresiramo problem na pravu adresu – državu. Ona ima odgovornost za zdravstveni sustav koji svi masno plaćamo, a često nas ostavi krajnje nezadovoljne. Samo zajedničkim snagama možemo postići toliko nužnu promjenu. Iznimno je važno da ovo ne postane samo još jedna u nizu vijesti koje su buknule pa zatim splasnule kao da se ništa nije dogodilo. Ovo je problem svih nas i baš zbog toga nakon pokreta #prekinimošutnju trebamo započeti s nekim novim pokretom kao što su #tražimopromjene i #provodimopromjene sve dok sustav ne bude dovoljno human za sve uključene, a svi zajedno budemo radili na njegovom poboljšanju prepoznajući svoj dio odgovornosti za zajednički i javni zdravstveni sustav.


MAJA

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem