JA NISAM #SUPERMAMA

U redakciju nam je stigao mail jedne mame koja je poželjela ostati anonimna, ali koja se svejedno nada da će njezina iskrena i potresna priča doći do onih kojima je to potrebno. Mi vjerujemo da priča ove mame može zaista pomoći onima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.

“Često po bespućima interneta čitamo kritike na račun ”modernih” mama. Onih koje sve savjete o odgoju traže na internetu. Od stručnjaka koji nisu njihove mame i bake. Mama koje se za savjete o odgoju ili za smjernice kad se pogube neće okrenuti vlastitom idiličnom djetinjstvu nego Googleu ili knjizi Jaspera Julla. Mame koje pod pojasom imaju preko nekoliko radionica za roditelje i član su svake specijalizirane grupe za svaki aspekt roditeljstva ikada osnovane na Facebooku. Mame kojima ”i mene je moja mater tako odgajala pa sam ispala super” nije dobar argument za…pa za ništa. Jer one nisu ispale super i one bi radije umrle nego odgajale svoju djecu kao njih njihovi roditelji.

Svi znamo da postoje tamo neki roditelji koji su grozni roditelji. Znate oni za koje šapćete na kavama da im treba oduzeti djecu? Oni koji su možda već i pod nadzorom centra. Oni koji su ovisnici. Oni koji svoju djecu ne odgajaju. Oni čija djeca dolaze u školu uprljane odjeće, zapetljane kose i nenapisane zadaće. Oni roditelji čija djeca nose duge hlače i na plus trideset da se ne vide masnice na nogama. Oni za koje ste skoro pa sigurni da će biti na naslovnici 24 sata nekad u budućnosti jer će netko u toj kući ozbiljno nastradati samo što se ne stignete sad baviti s time između kćerkine glazbene škole i sinove košarke. I to je ok. Ne morate. Tuđi horor filmovi nisu ničija odgovornost. Jer takva djeca, ako se dovoljno pravite, postanu nevidljiva. No i takvi nevidljivi rastu. I ponekad izrastu u roditelje. U roditelje koji o roditeljstvu nemaju pojma. I ne znaju kakvi roditelji bi trebali biti ali znaju točno kakvi roditelji nikada ne žele biti.

Često se susrećem s terminom nemajka po društvenim mrežama. Danas je kul biti nemajka. Riječ nemajka je često u službi autoironije. Ono, dala sam jednogodišnjaku kockicu čokolade. Prava sam nemajka. Ponekad je i u službi samoobrane. Kad si ipak toliko razuman da znaš da tvoj postupak nije idealan ali da neće ni svijet propast zbog vikenda pred televizijom jer ti se baš ne ide van. Iako se to možda čini simpatično ili strašno domišljato u još jednoj raspravi na internetu koja se svodi na međusobno optuživanje o međusobnom osuđivanju, ako je nemajka žena koja se vrati na posao kad beba ima šest mjeseci ili ona kojoj se stvarno ne doji ili ona koja doji četverogodišnjaka, kako ćemo nazvati onu majku koja bi svoje dijete najradije udarila? Onu koja je bacila čašu u zid pred uplašenom djecom jer joj je prva reakcija na stresnu situaciju bijes i agresivnost? Onu mamu kojoj je najbazičniji nagon kad izgubi strpljenje da učini djetetu nešto nažao? Za takve mame nemamo baš riječi jer o njima niti ne pričamo. Ignoriramo ih. Ili u najboljem slučaju šapćemo o njima na kavi s prijateljicom.

Takve mame su obično one koje su hodale na jajima da ih pijani otac ne prebije. One kojima ručak nikad nije bio skuhan. One čije su mame zaboravljale na sve predstave i koje nitko nije imao voditi u glazbenu školu ili na košarku jer je prečesto raspored njihovih roditelja bio zauzet triježnjenjima na odjelu psihijatrijske bolnice ili policijskim intervencijama radi obiteljskog nasilja. Mame koje bi za pošarani zid dobile remenom po nogama. Koje bi za nepospremljenu sobu dobile šibom po rukama. Koje bi za suprotstavljanje naredbama dobile šamar. One koje su morale pojest sve do zadnje mrvice, makar se ispovraćale u tanjur. Mame o čijim su roditeljima šaputali na kavama. Ali nikad se nisu imali vremena baviti s njima jer, na kraju krajeva, tuđi horor filmovi nisu ničija odgovornost.

Zamislite da prvi put u životu kad uzmete svoju lutku i pravite se da ste joj mama dobijete imaginarnu kutiju alata. Roditeljskih alata. Kojima će vaši roditelji oblikovati vas kao komad nekog drveta ili gline. I u tu kutiju spremate sve alate koje dobijete od svojih roditelja. Ponekad ćete imati sreće pa ćete dobiti zdrave granice, strpljenje, razumijevanje. Ponekad će to biti odlazak u kut ili u krevet bez večere. A ponekad, ako stvarno nemate sreće u životu, dobit ćete zanemarivanje, ignoriranje, udaranje, šutanje, trešnju, vrištanje, omalovažavanje, plašenje. Možda ćete biti super zadovoljni svojim alatima pa kada dobijete svojeg malog čovjeka koji je u ruke uzeo prvu lutku imat ćete divne alate kojima ćete ga oblikovati i pripremiti za život. Ponekad ćete u pokušaju racionalizacije svog iskustva  upotrebljavati iste razorne alate kojima su i vas razorili. A ponekad bi radije umrli nego vadili te alate. Stoga tražite nove, na internetu. U knjižnici. U svakoj specijaliziranoj grupi za svaki aspekt roditeljstva ikada osnovanoj na Facebooku. Jer ne želite priuštiti vašoj djeci da prolaze sve ono što ste vi prošli. Jer mora postojati bolji način. Jer previše volite svoju djecu.

Kada si kao dijete bio emocionalno, fizički, psihički ili na druge načine zlostavljan od strane roditelja i kada ti je dom bio sve, samo ne sigurno mjesto za tantrum nakon vrtića ili škole, često osim skoro apsolutnog nedostatka roditeljskih alata nosiš i cijelu vreću popratnih demona. Nedostatak samopouzdanja, anksioznost, depresija ili suicidalne misli. Majke koje su prije poroda bile sklone depresiji su pod većim rizikom od postporođajne depresije. Majke koje su žrtve zlostavljanja u djetinjstvu su u većem riziku da pronađu nasilnog partnera. I što društvo radi kada takva jedna mama sve svoje odgovore traži od ljudi koji su stručni? Onih koji ju nisu za svaki krivi pokret izudarali tako da ju je boljelo sjediti? Onih kojih se nije na smrt bojala a nekim čudom su i dalje bili zaduženi za njenu dobrobit? Ismijemo ju. Moderna mama. Što se ona sad tu pravi pametna? Kako je nju njena mater odgajala!

Nedavno je predivna Maja Marić pisala o tamnim stranama majčinstva. Jer majčinstvo je teško. I ponekad kombinacija ogromne odgovornosti, obaveza van kuće, truda koji ulažemo u odgoj, podizanje malene djece koja skoro pa u svemu ovise o nama…sve to i još mnogo više ponekad nas toliko optereti da pokleknemo. I onda se hvatamo za slamke. Onda se u stresnim situacijama hvatamo za one alate koji su nam najpoznatiji. Ako smo imali sreće da nam je život podijelio dobre alate hvatamo se za njih. Ako nemamo sreće hvatamo se za one alate koji su nam najbliže srcu. Onom malenom srcu koje si nikad nije moglo priuštiti taj tantrum nakon vrtića koji smo tisuću puta savršeno ishendlale, baš onako kako piše na internetu. Baš onako kao što smo naučile iz knjige. I bile smo toliko sretne i ponosne na sebe jer je na onoj super stranici koja nas uvijek izvuče pisalo da dijete ima tantrum jer se kod kuće osjeća sigurno. Jer se uz nas osjeća dovoljno sigurno da sve svoje osjećaje, koliko god oni bili veliki i neugodni, može pokazati pred nama. Svom smo djetetu ona osoba koja je nama trebala. No taj dan, taj tantrum je bio zadnja kap koja je prelila čašu. Taj tisuću i prvi tantrum pretvorio se u svog roditelja. Ili barem neku njegovu blažu verziju.

Netko će reći neš’ ti, povukla je dijete za uho, opalila malo po guzi ili vikala na njega. Pa što? Dešava se i najboljima! Ili bar tako pričaju na Instagramu. Hashtag nemajka. No kada svaku svoju dobru odluku ili dobru odgojnu metodu preispituješ tisuću puta i kad se nadaš da tvoje dijete neće biti toliko nesretno i oštećeno kad odraste kao što ti jesi, onda ta pljuska ili malo po guzi nije pa što. To je flashback. To je prozor u horor film koji ne želiš da tvoje dijete zna da postoji a kamoli da proživljava. I ne možeš si to opravdati. Nije to samo pljuska kad znaš da si sposoban za puno gore. Sposoban si jer posjeduješ sve te alate. I ako nisi non stop atento i na vrškovima svojih prstiju, ako ne paziš na sve trigere koje si brižljivo dijagnosticirao putem, ako nisi 24/7 bolno svjestan koliko si u biti loš roditelj, bez svog interneta i svojih knjiga i bez svih tih grupa na Facebooku, kada si prepušten sam sebi, strah da ćeš skliznuti u najgoru verziju sebe postaje neizdrživ.

Svaki put kad pukneš podijeliš se u tisuću ljudi. Nema te nepoznate svete majke interneta koja ti tada može reći stvari gore od onih koje misliš o sebi. Nema tog popularnog autoironičnog hashtaga da opere svu krivnju koja te preplavi. Sama si sebi najgora osuđivačica. Pa se pretvoriš u svog roditelja koji i dalje bijesni, kojeg jedva obuzdavaš. Pa se pretvoriš i u ono malo dijete koje jednako plače unutra kao što pred tobom maleno i preplašeno, plače ono što voliš najviše na svijetu. I ako je prag za titulu nemajke čokolada s godinu dana, adaptirano i hodalica, što si onda ti? Toliko loša da ne zaslužuješ biti nemajka. Jer nemajke su super mame i super mame su nemajke. To što ti jesi nema veze s nemajkom. Nema veze sa super mamom. Nema to veze s igranjem s djetetom dok te čeka neopeglani veš ili peglanjem veša dok si djetetu upalio crtić. To što si ti nema veze niti s paljenjem igrice na mobitelu da popiješ s frendicom kavu. Niti s prekidanjem dojenja niti s tim koliko tona smeće proizvede tvoj posranac u jednokratnim pelenama. To što ti jesi nije za ispovijed uz hashtag. Više za ispovijed socijalnoj službi koju bi najradije sam sebi pozvao jer tebe se tiču ti horor filmovi. Jer ako otvoriš krivi tab u glavi  odsvirat će ti trejler za koji od njih. A taj trejler ne želiš da tvoje dijete gleda.

I onda se skuliraš. Pa nazoveš frendicu i priznaš joj grijehe. Pa te ona uvjerava da si ipak super mama i da su ti djeca super. ”Meni unatoč” dovršavaš rečenicu u glavi. Jer svaki kompliment ti zvuči lažno. Ne vide oni što ti vidiš. Znaš da nikada nećeš biti super mama. Nisi čak ni u kategoriji nemajke. I onda uz depresivnu glazbu i previše vremena provedenog u analizi vlastite grozote opet otvaraš google i tražiš rješenje. Od stručnjaka koji nisu tvoja mama i baka. Svjesna da nisi ispala super i da bi radije umrle nego odgajala svoju djecu kao tebe tvoji roditelji.

Ako je ono o čemu je Maja pisala tamna strana majčinstva ovo što ti radiš ti izgleda kao duboki svemir. Bez ijednog fotona. No nije sve izgubljeno. Ima neke mudrosti u onim iritantnim pozitivnim pjesmuljcima na internetu. Sve je dobro dok si zdrav i dok si živ. Ako si se prepoznala u jednom od ovih redaka o kojima se ne piše tako često, a nadam se da nisi, potraži pomoć. Sigurno postoji pomoć u tvojoj lokalnoj zajednici. Psihološka ili psihijatrijska pomoć može uvelike olakšati nošenje sa stresom, izbjegavanje točke pucanja na zdrave načine i suočavanje sa svakim demonom iz te vreće koja nam krivi kičmu. Postoje načini, ako je potrebno i lijekovi, koji nam mogu pomoći da se hvatamo samo za dobre alate. Samo za nove alate. I bit će loših dana. I bit će groznih dana. No ako ih prepoznamo možemo se vratiti na dobar put. I onda možda jednog dana zaslužimo barem hashtag nemajka.”

3 thoughts on “JA NISAM #SUPERMAMA

  1. Wow, kakav mocan tekst. Mora da je autorica prozivjela tesko zlostavljanje kad ovako realno i otvoreno prica o tome, a s druge strane izgleda da jos uvijek misli da je kriva za to kad ju je sram predstaviti se. Ne osudujem, samo iznosim misljenje. I mene sram puno toga iz svog djetinjstva, pa cu se praviti da to nije bilo i necu o tome pisati. Sve najbolje autorici i nikad necu zaboraviti na ovaj tekst i “alate”. Podsjetio me da moram naci bolje alate! Sretno!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.